A kaj sad?

….
– Ne, ne, ne, ne i ne! Stanite… dosta gluposti, stanite svi!
– Gabriele?!? Koji ti je kurac? Ups… oprosti mi Bože…
– Ma, nema veze, svatko se može zajebati…
– Kako molim? Nisam li čuo nešto kao…
– Kao što vidiš… uostalom, od kada si postao tako bogobojazan?
– Od kad ste me sprašili u podzemlje…
– Ah… grijesi mladosti… zato sada ne mogu zaspati od onih dosadnih harfi i krilatih bijelih beštija što cvrkuću o sreći i zadovoljstvu i vječnom životu po cijeli dan
– Ehhh… a biste li se zamijenili?
– A ne, ne bih… ne volim sumporovodike…
– Ma, neeee… odavno smo modernizirali sustav ventilacije…
– A tamo odlaze moja sredstva!?!
– Ovajjj…
– Dobro, hoćete li već jednom prestati vas dvojica? Alfa i omega, makar ne imali veze sa automobilima, vrhunsko plus i vrhunsko minus, a raspravljate se tu k’o neke dvije babe!
– Gabriele… – započe Lucifer
– Nemoj ti meni Gabriele, znaš! Opet si mi smjestio patku!
– Otkuda ti to sad?
– Ali Gabriele… pa ma koliko moj uvaženi “negativni” kolega bio pokvaren, ovaj puta ne laže… – počne me razuvjeravati Bog.
– A i ti si mi se popeo na vrh… ku… ku… kuglagera! Tu čestit i mio i pravedan i strog, batina i bog, a zapravo gdje god stigneš tu zabiješ nož u leđa. Treba nam malo misterije… nek’ nam onda razapnu sina, popraviti će ga u servisu poslije… pa sad dotični ne može jesti kikiriki i ne može više hodati po vodi… a izem ti oca!
– Ma čekaj. Koji ti je vrag? Ili bog? Tebi se uglavi nešto totalno izmiješalo… imaš pretenzije na preuzimanje oba položaja?
– Ni u ludilu… pa da ispadnem k’o vi dva… a ne… Gabrielu je toga dosta…
– To sam već jednom čuo… pardon… dvaput, dvaput, da budem točniji. Prvi puta si ponudio otkaz, a drugi put si mal’ne sam sebi glavu odrezao… – započne Lucifer.
– I zbog ovog drugi put i imamo sranje koje imamo. – dometne Bog.
– Dobro, a hoće li netko poslušati što ja imam za reći? – iz nekog čudnog zakutka sjajne kugle svjetla u kojoj smo se nalazili do nas doplovi taj zagrobni glas smrti.
– Zapravo nas ne zanima… ili idi na posao ili možeš kartati sa Kugom, Ratom i Glađu… ili… što ja znam… odjaši s njima nekud, u skokovima po mogućnosti, može? I da… popravi si tu kosu, niti ja, a niti kolega Bog nemamo baš previše žive love da ti kupimo trimer ili kosilicu… ajde… šu!
Vjerovali ili ne, Smrt se zbilja pokupila usput uzevši i oštricu i dršku nesretne kose i izišla nam iz vidokruga.
– Tako… sada smo nju otpravili, a ubiti te možemo i sami, zar ne kolega Svevišnji? – blago se smješkajući upita Lucifer
– Dakako, uvaženi kolega Luciferu, dakako – đavolski se keseći reče Bog.
– Je, sad ga jebi… sad sam gotov – rekoh ja, a onda mi sine – Ne! Zapravo ne… nije još kraj… kraj je kad ja velim da je kraj… premotaj! Premotaj boga ti ljubim spisateljskog! Premotavaj, odmah inače dolazim u kaznenu ekspediciju! Premotaaaaaa…… aaaaaatomerP !ujicidepske unenzak u mizalod ečani hamdo ,javatomerP… – začuo sam vlastiti glas kako kreće unatrag, prvo polako, zatim sve brže i brže.
Zakasnivši svega nekoliko desetinki sekunde, za zvukom je krenula i slika, tako da je đavolsko kešenje Boga prešlo u blagi smiješak vraga iz kojeg se Smrt vratila unatrag prema nama, usput odbacivši kosu i držak… a zatim se sve zamutilo i zajedno sa vrištećim tonom otišlo u… hm… vražju mater, čini mi se.

Ovo za kraj… heavy metal Enia… sort of…

Read Full Post »

Obračun kod o’lovka korala

Nakon odgledanog videa poželio sam pogledati i film/seriju koju ilustrira…

Kad sam zalupio vratima njegove radne sobe zadnji taktovi poznate melodije otplovili su hodnikom bezglavo bježeći od samih sebe…
– Dobro, jel’ ti radiš ili se samo izležavaš i slušaš gluposti?!? – uletio sam sa takvim pitanjem jer dobro znam do koje je mjere nespreman odgovoriti. Trgnuo se, mada nisam siguran da li je to bilo uslijed potmulog tutnja vrata ili stoga što se netom probudio. Zbunjeno se okrenuo na stolici, fotelji zapravo, one vrste kakvu mojoj guzici nije htio priuštiti niti kada smo si bili najbolji, u pisanom ili verbalnom obliku. U ruci je držao napola pojedenu bananu.
– Vidi ga… moj najdraži majmun!
– Ne vrijeđaj. Uostalom, to nisu gluposti, to je Blue Oyster Cult
– Ma da, može biti i White Rabbit Fart, što se mene tiče.
– Ali…
– Gle, zajebi filozofiju, to mi isto profuravaš i u pisanom obliku.
– A, došao si malo na razgovor?
– Uh, e jesi bistar, k’o maglovito jutro… ne, otkud ti samo ta ideja pada na pamet? A, da, vjerojatno si uz pomoć banane kvocijent inteligencije podigao na nešto više od vrijednosti sobne temperature pa me sada bolje kužiš…
– Glavni junak jedne knjige došao mi da se žali, došao mi da se žali, došao mi da se žali…
– Mogao bi zaraditi novce s takvim pjevanjem.
– Da?
– Aha, svi bi ti platili da prestaneš. A nisam baš neki junak, a ni tebi nije baš neka knjiga.
– Kako to misliš?
– Da te se kritičari pošteno dohvate a ne kao na blogu, gdje se jedino i usudiš objavljivati, vidio bi kako izgledaju police šund literature u najtamnijim zakucima zadnjih razina nacionalnih i sveučilišnih biblioteka svih zemalja, pa i šire. Knjiga!?! Da ne bi! Imate li onu knjigu sa Gabrielom, od… joooj… kak’ se zove… Mislite P.M.? E, taj! Imamo ali nam se jučer urušio hodnik kojim se može doći do septičke jame gdje ju čuvamo.
– Dobro Gabriele, shvatio sam. Nego… P.M.?!?
– Pizdek Maksić!
– Daj, Gabriele, zašto si takav? Pa naš je odnos uvijek bio dobar…
– … za baciti u smeće… da, za to je bio dobar…
– Što ti nije po volji?
– Radije me pitaj što mi je po volji…
– Dobro, što ti je po volji?
– Ništa!!!
– Ne uzbuđuj se, tlak…
– Kad te stisnem vidjet ćeš ti tlaka!
– Dobro, čekaj, idemo polako… što želiš?
– Da bih ti mogao reći što želim, moraš prvo ti meni reći kuda si krenuo…
– Kako to misliš? Pa ne idem nikud…
– Beati paupere spiritu…- uzdahnuh
– Ne znam latinski…
– Gle… reci mi – ti si mene naumio ubiti?
– Paaaa… kako sada stvari stoje… i da i ne…
– Huh? Ha? Kaj? Ča? Što?
– Naumio sam te, zapravo samo uplašiti sa blizinom smrti no onda su mi se upleli tvoj tast i Svevišnji…
– Kako?!?- zagrcnuo sam se
– Tast i Svevišnji…
– Ne to… nego… upleli?!? Kako to misliš?
– Pa lijepo, došli su niotkuda i što ću sad, ne mogu protiv njih…
– Znaš što… razgovarati ćemo nas dvojica još, imam osjećaj da me čekaju dugi razgovori s one strane… naoštri olovku, pripremi blok ili izglancaj tastaturu, operi monitor… whatever… imati ćeš materijala dok to istjeram na čistac… Oni će meni o nepotizmu, o smrti… joooj kako će Stara biti vesela kad joj ovo ispričam…
Kad sam izišao na ulicu, preko puta je snuždeno sjedio poznati zakrabuljeni lik, bespomoćno trupkajući koščatim stopalom po prašini… plašeći golubove…

Artwork © 2005.-2007. by Adrian87

Read Full Post »