Deus ex Machina

Artwork by © 2004. AlphonseCapone

– Stani!!!
Okrenuo sam se u smjeru glasa na trenutak zaglušen fijukom kose tik iznad mog tjemena, fijukom koji je naknadno produžio svoje postojanje u glasni klepet kad je sama oštrica odletjela u obližnji jarak klepivši tamo po nekom šljemu, što li.
Smrt se zbunjeno zabuljila prvo u prazni vrh štapa, a potom u smjeru nestanka oštrice:
– Ha?!?
– Stani rekao sam! – i iz tame odakle je prije stigao samo glas, sada je stigao i nositelj glasa, moj tast, zajapuren i zadihan… da, malo je čudno kad se vrag zajapuri, jer, kako taj besprijekorno preplanuli ten Bika Koji Sjedi učiniti još zajapurenijim… ali, vjerujte, to spada samo u domenu bivanja vragom, a pošto im to zajapurenje ide od ruke jako dobro, ne želim čačkati tamo gdje mi nije mjesto, barem ne više nego što sam čačkao do sada, a čačkao sam… joj, koliko sam samo čačkao… Kad dugo radite s ljudima, ma koliko to bili ljudi ili ne, neke stvari naučite i zapamtite…
– Nekako sam znao da ćete doći… nešto kao… – a ono što bih bio rekao sasvim je neprikladno. Lucifer se nadoveže:
– Misliš kao deus ex machina?
– Sasvim neprikladno datom trenutku ali da… tako nekako…
– Uvijek me oduševljavao tvoj smisao za humor, dragi moj Gabriele.
– E… e… ovaj… a ja? – zbunjeno se oglasila do tada umuknuta i ukočena Smrt. Znam za nekih tristotinjak putnika i članova posade koji su malo prije nego je moj dragi tast stigao na scenu vrištali u panici pogođeni vrtlogom oluje na putu od deset kilometara bez povratka na letu Brisbane – Singapore. A neki su imali i povratne karte. Odjednom, oluja je proizvela zvuk poprilično sličan skvičanju preplašenog psa, a i pokret joj je postao takav – jednostavno je pobjegla. Let se nastavio najnormalnije kako je tekao i do tada, a većina je putnika bila uvjerena da je riječ o ružnom snu. Samo Smrt, Lucifer i ja znali smo što je posrijedi.
– S tobom ću se raspraviti kasnije,…
– Kad kasnije?
Kod Smrti stvari obično stoje tako da poprilično ljudi ne umre kad se Smrt zbuni ili ima poslovni sastanak ovog tipa. Osim gore navedenih, tih je trenutaka devetero ljudi koje je palo u provaliju zajedno sa autobusom, na dnu provalije otreslo prašinu i nastavilo voziti, skrativši time put autobusa za trinaest kilometara, koliko bi trebalo do tog mjesta serpentinama, a dva bombaša samoubojice u trenutku kada su htjeli aktivirati eksploziv našli su se u čudu jer – eksploziva nije bilo.
– Sada. – reče Lucifer i karakterističnim pokretom ruke, nepotrebnim po mom skromnom mišljenju, ali time barem pridonosi teatralnosti, zaustavi vrijeme.
U znak protesta Vrijeme potiho opsuje.

Read Full Post »

Run like hell

Unaprijed, molim za razumijevanje, popratni video može biti šokantan svakome tko ga gleda na način na koji je snimljen, a ne u kontekstu iz kojeg je izvađen.

– Ne znam, ne čini li ti se da samo bježimo?
– Zaista, nisam primijetio – prodahtah nastojeći održati korak sa Mauriceovim dugim nožurdama i pedeset kila manje
Naravno, bježao sam tri tjedna, dotrčao iz jednog rova u drugi, i sad opet trčim. Pred kim ili pred čim, nemam pojma. Znam da, eto trčim.
– Trčiš pred neumitnom sudbinom Gabriele – progovori mi pored lijevog uha poznat i, zapravo, očekivan glas. Definitivno, znam da trčim dalje, da sa svakim korakom opasno zaostajem za bržima i da ću, zadihan, jednom stati. No, najmanje što u tom času očekujete je da vam netko smrtno ozbiljnim glasom prošapće pored uha kako trčite pred sudbinom.
Radi osiguranja nastavka priče prihvatite da mi tijelo trči, dahće i sopće dok u mislim vodim ovaj razgovor…
– A sudbina si mi ti?
– Pa da, tako nekako.
– Kako to misliš, tako nekako, ili jesi ili nisi.
– Ako uzmeš u obzir to što sam i tko sam, onda sam ti zaista sudbina
– Da, a da uzmem u obzir to da sam već jednom umro?
– Ah, taj je posao obavljala moja prethodnica, umirovljena je.
– Da, i ti sada ponovno hvataš njene mrtvace?
– Smrt ne zastarijeva.
– Nisam znao da je umiranje zločin.
– I nije, zločin je pobjeći od neizbježnog.
– Zašto bi to bio zločin?
– Dobro pitanje, ali samo sa retoričke strane
– Da?
– Gledaj, nemoj se sada izvlačiti na semantiku… znaš zašto sam tu.
– Da umrem.
– Da.
– Opcije?
– Hahahahahahaha… opcije… mbwahahahaha… opcije veliš? Pitanje poput ovog moglo bi me otjerati u penziju, kada bih bila spremna davati bilo kakve opcije.
Spotaknuo sam se preko mrtvaca i ostao ležati negdje na ničijoj zemlji. Ovaj je put Smrt doslovce lebdjela nadamnom.
– Čekaj, pa zar zaista moram još jednom umrijeti?
– Do sada ti je to zamalo uspjelo već dva puta. Treća sreća…
– Sreća?
– Opet semantika… pripremi se na umiranje Gabriele… – reče Smrt i podigne svoju vjernu kosu
– Još nisi promijenila alat?
– Ne ometaj umjetnika u radu… pripremi se na umiranje
– Ponavljaš se
Podigla je kosu i zamahnula.
– Stani!!!

Read Full Post »

Quo vadis domine, kocke, karte, pikado, mikado…

Zadnji put je trčao iz rova… sada opet trči… quo vadis Gabriel?

…povukao me je za rukav tako hitro da sam pomislio kako ću u blatu ostaviti barem jednu čizmu, ako ne već obje. Nisam siguran da sam ikada čuo škripanje guma po blatu, ali ako i nisam, sada sam bio prisiljen startati tako da su mi đonovi zaškripali blatom kao ljetni start automobila na semaforu…
– Hej! Kud tako brzo?
Na pitanje mi je odgovorila salva koja je zatutnjala iza nas zasipavši nas slapom žitkog blata. Kiša je padala već treći tjedan, ustvari, nije niti prestala od onog fascinantno šeprtljavog bijega iz Bistroa Hellhole, prije, zamisli, tri tjedna… moram sam sebi čestitati na asocijativnosti, nema mi druge, kad mi nitko…
Misao mi se prekinula kad me Stari Vrag cimnuo za rukav tako jako da sam sasvim jasno začuo krckanje konaca na šavu rukava u visini ramena (hrršt… trkk… trkkk… krsk)… i doživio mentalni ekvivalent pregriženog jezika, kad vam mozak počne frfljati i pri tome boli svaki pokret…
– Probudi se… hodaj!
– Pa budan sam, hodam.
– Ali ne dovoljno brzo…
– Ako budem hodao brže to više neće biti hodanje…
– Semantika, vražja semantika… ako ti je lakše – onda trči.
– Pa i nije mi lakše… jesi li kada vidio trčeću bačvu?
– Do sada? I ne, priznajem. A ti… ti pretendiraš na to da postaneš prva trčeća bačva?
– Zapravo i ne.
– Onda počni! Da ne postaneš leteća!!! – vrisnu Stari i nekako me progura pored sebe uz uski zid kanala, rova, što li već, kojim smo trčali, naglavce me ubaci u zemunicu i sam uleti za mnom praćen slapom barutom prožetog blatnog pljuska i tutnjanjem eksplozije čiji je udar bio tako jak i tako blizak da mi se činilo da mi je netko odigao tjeme i s treskom ga spustio, k’o da u glavi kuham kakve posebno opake, ali i fine kobasice čije se arome ne smije izgubiti niti dašak.
– A u vražju mater! – netko opsuje iznutra, mada mu je glas bio poprilično grgutav, a kakav bi i bio kada je, vjerojatno potaknut našim vehementnim ulaskom, progutao popriličnu količinu te nadasve ugodne i nimalo smrdljive žitke tekućine koja najmanje veze ima sa čokoladnim pudingom, osim što, onako muljasta, poprilično slično izgleda, ako se zanemare mnoge sitnice, što u procesu apstrakcije i nije teško napraviti.
Dok sam zbunjeno žmirkao, obliven blatom kao veselo prase nakon napornog valjanja sa ostalim svinjama, pri čemu je ova usporedba krepala u svim svojim aspektima, osim možda u aspektu kilaže, spodoba koja je psujući otirala blatni pokrov sa lica postajala mi je sve poznatija… visok, izdužen, definitivno ne spada ovdje… ne stoji mu uniforma…
– Maurice!?!
– Gabriel!?!
– Pao bih ti u zagrljaj, ali mislim da bi to previše sličilo hrvanju u blatu.
– Da, a tko zna tko je od ovih jadnih vragova uokolo dovoljno seksualno frustriran da mu se to učini dovoljno erotičnim…
– Vidim, nisi izgubio smisao za humor…
– Vidim, nisi izgubio britak jezik, a niti bačvast’ stas…
– Pjesnik?
– Ne znam.
– Zvuči na Balaševića.
– Na koga?
– A što sam rekao?
– Rekao si, citiram: “Balaševića”…
– A koji je taj?
– Otkud znam, pa ti si ga spomenuo.
– Maurice, ne pravi se lud, uopće nemam pojma tko je taj “Balaševića”.
– A Gabriele, onda zajebi usporedbe kad pričaš o stvarima o kojima nemaš pojma…
– Gospodo… vi se kao, poznajete? – upita Stari Vrag.
– Zapravo ne – uskoči Maurice prije nego stigoh reagirati – kad si čuo da se ljudi koji se poznaju oslovljavaju imenima, govore jedan drugome ti i razgovaraju onako kako se drugi ljudi svađaju? Dakle, današnja mladež, pa to je nečuveno! Nigdje kulture… – i uvrijeđeno frke nosom uslijed čega nebrojene blatne kapljice veselo potrčaše mom licu u susret… lice ih nije prepoznalo.
– Da, imate pravo, oprostite. – snuždeno će Vrag i povuče se u kut zemunice u kojoj je do malo prije sve plivalo u blatu, a sada je plivalo samo sedamdesetak posto njene zapremine. Istini za volju, blato je polako nekud oticalo, ali nisam imao baš volju provjeravati kuda to otiče, sigurno ne na neko prekrasno mjesto sa lounge barom, švedskim stolom i laganom digestivnom glazbom začinjenom lijepim hostesama, jer je to u tom trenu bilo mjesto gdje bih najradije ja otekao…
– Maurice… – priprijetih mu prstom – … ti vraže jedan!
– Gabriele… – priprijeti i on meni – …ti vraže jedan!
– Kopiraš!
– Ne.
– O da… kopiraš.
– O ne, ne kopiram…
– O, da, da, da… kopiraš, kopiraš, kopiraš…
– Gabriele!?!
– Maurice?!?
– E, kužiš, daj en rise!
– Ćune ševi.
– Brodo.
– Pio si?
– Ne, zašto?
– Petljaš jezikom.
– Pa to činim stalno… čekaj dok krenem jetljati pezikom…
– A to radiš jedino nakon litre alkohola, ali tada se i dimiš.
– A, sjećaš se?
– Kako da ne, naš prvi, i jedini, zajednički i uspješni posao…i moje prvo… prvo pijanstvoooo…
– Ahhh… sjećanja… ahhh Bogatićka…
– E da… koja su to vremena bila… – protegoh se i malo bolje namjestih – Što ne znači da se ne mogu vratiti…
– Misliš?
– Zašto ne? Kad rat prođe…
– Znaš, kada bih svaki puta kada mi netko veli “kad rat prođe” dobio jednu dionicu…
– Bez reklama, pa čak niti u zemunici! – prekinuh ga čim je zaustio… što je već želio zaustiti.
– … dobro… dakle jednu dionicu… sada bih već imao puno dionica i ne bih ovdje sjedio kao limun i čekao džin…
– Prvo, kradeš rečenice…
– Ne, samo citiram…
– Dobro, hajde, citiraš, ali obično se čeka limun, a ne džin…
– Detalji i sitnice, nevažni za ovu priču.
– Kao, uostalom, i naš razgovor, ako se ovo može tako nazvati.
– Da, sjedimo do pojasa u blatu, vani tutnje granate, a mi čavrljamo…
– He he… cool… ain’t it?!
– Da, ako si ti Beavis, a ja Butthead…
– Ne gledam emtivi
– A kako znaš da su oni na “emtiviju”?
– Tko to ne zna…pa baš su jučer gostovali dole u logoru, znaš ono – za naše snage i tome slično, imali su predstavu, simpatični dečki. Beavisa je zgazila pobješnjela natikača, ne pitaj kako, a Butthead je završio karijeru zabivši si dupe u glavu…
– Valja glavu u dupe.
– Upravo obrnuto.
– Grozna smrt.
– Ali je konačno postao sličan sebi.
– Bolje sebi nego tebi…
– Ili tebi.
– Radije ne bi.
– Gabriel… odjebi.

Read Full Post »