Feeds:
Objave
Komentari

Posts Tagged ‘bog’

A kaj sad?

….
– Ne, ne, ne, ne i ne! Stanite… dosta gluposti, stanite svi!
– Gabriele?!? Koji ti je kurac? Ups… oprosti mi Bože…
– Ma, nema veze, svatko se može zajebati…
– Kako molim? Nisam li čuo nešto kao…
– Kao što vidiš… uostalom, od kada si postao tako bogobojazan?
– Od kad ste me sprašili u podzemlje…
– Ah… grijesi mladosti… zato sada ne mogu zaspati od onih dosadnih harfi i krilatih bijelih beštija što cvrkuću o sreći i zadovoljstvu i vječnom životu po cijeli dan
– Ehhh… a biste li se zamijenili?
– A ne, ne bih… ne volim sumporovodike…
– Ma, neeee… odavno smo modernizirali sustav ventilacije…
– A tamo odlaze moja sredstva!?!
– Ovajjj…
– Dobro, hoćete li već jednom prestati vas dvojica? Alfa i omega, makar ne imali veze sa automobilima, vrhunsko plus i vrhunsko minus, a raspravljate se tu k’o neke dvije babe!
– Gabriele… – započe Lucifer
– Nemoj ti meni Gabriele, znaš! Opet si mi smjestio patku!
– Otkuda ti to sad?
– Ali Gabriele… pa ma koliko moj uvaženi “negativni” kolega bio pokvaren, ovaj puta ne laže… – počne me razuvjeravati Bog.
– A i ti si mi se popeo na vrh… ku… ku… kuglagera! Tu čestit i mio i pravedan i strog, batina i bog, a zapravo gdje god stigneš tu zabiješ nož u leđa. Treba nam malo misterije… nek’ nam onda razapnu sina, popraviti će ga u servisu poslije… pa sad dotični ne može jesti kikiriki i ne može više hodati po vodi… a izem ti oca!
– Ma čekaj. Koji ti je vrag? Ili bog? Tebi se uglavi nešto totalno izmiješalo… imaš pretenzije na preuzimanje oba položaja?
– Ni u ludilu… pa da ispadnem k’o vi dva… a ne… Gabrielu je toga dosta…
– To sam već jednom čuo… pardon… dvaput, dvaput, da budem točniji. Prvi puta si ponudio otkaz, a drugi put si mal’ne sam sebi glavu odrezao… – započne Lucifer.
– I zbog ovog drugi put i imamo sranje koje imamo. – dometne Bog.
– Dobro, a hoće li netko poslušati što ja imam za reći? – iz nekog čudnog zakutka sjajne kugle svjetla u kojoj smo se nalazili do nas doplovi taj zagrobni glas smrti.
– Zapravo nas ne zanima… ili idi na posao ili možeš kartati sa Kugom, Ratom i Glađu… ili… što ja znam… odjaši s njima nekud, u skokovima po mogućnosti, može? I da… popravi si tu kosu, niti ja, a niti kolega Bog nemamo baš previše žive love da ti kupimo trimer ili kosilicu… ajde… šu!
Vjerovali ili ne, Smrt se zbilja pokupila usput uzevši i oštricu i dršku nesretne kose i izišla nam iz vidokruga.
– Tako… sada smo nju otpravili, a ubiti te možemo i sami, zar ne kolega Svevišnji? – blago se smješkajući upita Lucifer
– Dakako, uvaženi kolega Luciferu, dakako – đavolski se keseći reče Bog.
– Je, sad ga jebi… sad sam gotov – rekoh ja, a onda mi sine – Ne! Zapravo ne… nije još kraj… kraj je kad ja velim da je kraj… premotaj! Premotaj boga ti ljubim spisateljskog! Premotavaj, odmah inače dolazim u kaznenu ekspediciju! Premotaaaaaa…… aaaaaatomerP !ujicidepske unenzak u mizalod ečani hamdo ,javatomerP… – začuo sam vlastiti glas kako kreće unatrag, prvo polako, zatim sve brže i brže.
Zakasnivši svega nekoliko desetinki sekunde, za zvukom je krenula i slika, tako da je đavolsko kešenje Boga prešlo u blagi smiješak vraga iz kojeg se Smrt vratila unatrag prema nama, usput odbacivši kosu i držak… a zatim se sve zamutilo i zajedno sa vrištećim tonom otišlo u… hm… vražju mater, čini mi se.

Ovo za kraj… heavy metal Enia… sort of…

Oglasi

Read Full Post »

Još je u daljini odjekivala sočna psovka zaustavljenog Vremena.
Tama se zgusnula, medno se prelijevajući svuda unaokolo ostavljajući dojam da će, eto ovaj tren, navrijeti i obliti svojim polaganim prožimanjem i ovaj mali preostali mjehurić jarkocrvenog treptavog svjetla.
Lucifer je stajao rukom se uhvativši za bradu. Gledao je nekud dolje, neodredivo kuda. Oboje smo pak gledali njega… pa sebe… pa njega… pa sebe… dok je zbunjenost rasla. Moram odmah reći da nema zbunjenijeg izraza no izraza zbunjene Smrti. Dapače, sa svakim pogledom sve više je bila zbunjena, a ja sve više na rubu suza od smijeha.
– Što je sad? – upita naposljetku Smrt.
– Ha? Molim? Što? – prene se Lucifer.
– Pitam što je sad?
– Sad? Sad je drugi način da se objasni jedan trenutak koji se upravo dešava, dakle…
– Za objašnjenje riječi imam rječnike… pitala sam što se desilo… šutiš tu i gladiš tu bradu kao da ćeš je napraviti više jarčevskom no što jest.
– A to? Razmišljam.
– O čemu?
– O bananama! Kako o čemu, o tome što da učinim s tobom.
– Čekaj, osim ovoga sa ovim tu – i pokaže na mene – što je to zbog čega bi ti nešto činio, ili još gore, učinio, sa mnom? I da odmah napomenem da iako sam ženskog roda, na seksualne provokacije odgovaram muški.
– A? Hahahahahaha ha ha ha… Ha?!? Seksualne provokacije? Za ime božje, kome bi palo na pamet s tobom imati nešto više osim striktno poslovnog odnosa?
– Ukusi su različiti.
– Joooj… znao sam da si prepotentna, ali toliko…
– Lucifere…
– Smrti…
Odjednom sam zamijetio kako je zahladilo u treptavom mjehuru koji nas je okruživao.
– To si ti? – upita Smrt.
– Tko, ja? – uglas uzvratismo pitanjem obojica.
– Ne, to sam ja. – odgovori blagi, gotovo tenorski intoniran glas iz svih smjerova.
– Ah, to opet Janja zajebava… – započnem i onda spazim kako Lucifer prelazi u laganu roza nijansu, a Smrt postaje sve koščatija, tako da mi je nastavak “… i igra se Boga” zapeo negdje u glavi i vrišteći se odbijao od stijenki lubanje luđački želeći izletjeti na bilo koji otvor.
Smrt se naklonila.
Lucifer je kimnuo glavom.
Čak sam i ja izveo nekakav karikirani poklon.
– Mogu li vam se priključiti u razgovoru? Čini mi se da bi vam trebala pomoć, s najvišeg mjesta.
Vrijeme je psovalo zaustavljeno. Bilo je sve hladnije, a treptava crvena svjetlost lagano je prelazila u sjaj ljetne zore.
Uz rizik da ću zvučati patetično… napokon sam susreo svog Boga!

Read Full Post »


Artwork by © 2004. AlphonseCapone

– Stani!!!
Okrenuo sam se u smjeru glasa na trenutak zaglušen fijukom kose tik iznad mog tjemena, fijukom koji je naknadno produžio svoje postojanje u glasni klepet kad je sama oštrica odletjela u obližnji jarak klepivši tamo po nekom šljemu, što li.
Smrt se zbunjeno zabuljila prvo u prazni vrh štapa, a potom u smjeru nestanka oštrice:
– Ha?!?
– Stani rekao sam! – i iz tame odakle je prije stigao samo glas, sada je stigao i nositelj glasa, moj tast, zajapuren i zadihan… da, malo je čudno kad se vrag zajapuri, jer, kako taj besprijekorno preplanuli ten Bika Koji Sjedi učiniti još zajapurenijim… ali, vjerujte, to spada samo u domenu bivanja vragom, a pošto im to zajapurenje ide od ruke jako dobro, ne želim čačkati tamo gdje mi nije mjesto, barem ne više nego što sam čačkao do sada, a čačkao sam… joj, koliko sam samo čačkao… Kad dugo radite s ljudima, ma koliko to bili ljudi ili ne, neke stvari naučite i zapamtite…
– Nekako sam znao da ćete doći… nešto kao… – a ono što bih bio rekao sasvim je neprikladno. Lucifer se nadoveže:
– Misliš kao deus ex machina?
– Sasvim neprikladno datom trenutku ali da… tako nekako…
– Uvijek me oduševljavao tvoj smisao za humor, dragi moj Gabriele.
– E… e… ovaj… a ja? – zbunjeno se oglasila do tada umuknuta i ukočena Smrt. Znam za nekih tristotinjak putnika i članova posade koji su malo prije nego je moj dragi tast stigao na scenu vrištali u panici pogođeni vrtlogom oluje na putu od deset kilometara bez povratka na letu Brisbane – Singapore. A neki su imali i povratne karte. Odjednom, oluja je proizvela zvuk poprilično sličan skvičanju preplašenog psa, a i pokret joj je postao takav – jednostavno je pobjegla. Let se nastavio najnormalnije kako je tekao i do tada, a većina je putnika bila uvjerena da je riječ o ružnom snu. Samo Smrt, Lucifer i ja znali smo što je posrijedi.
– S tobom ću se raspraviti kasnije,…
– Kad kasnije?
Kod Smrti stvari obično stoje tako da poprilično ljudi ne umre kad se Smrt zbuni ili ima poslovni sastanak ovog tipa. Osim gore navedenih, tih je trenutaka devetero ljudi koje je palo u provaliju zajedno sa autobusom, na dnu provalije otreslo prašinu i nastavilo voziti, skrativši time put autobusa za trinaest kilometara, koliko bi trebalo do tog mjesta serpentinama, a dva bombaša samoubojice u trenutku kada su htjeli aktivirati eksploziv našli su se u čudu jer – eksploziva nije bilo.
– Sada. – reče Lucifer i karakterističnim pokretom ruke, nepotrebnim po mom skromnom mišljenju, ali time barem pridonosi teatralnosti, zaustavi vrijeme.
U znak protesta Vrijeme potiho opsuje.

Read Full Post »

Zadnji put je trčao iz rova… sada opet trči… quo vadis Gabriel?

…povukao me je za rukav tako hitro da sam pomislio kako ću u blatu ostaviti barem jednu čizmu, ako ne već obje. Nisam siguran da sam ikada čuo škripanje guma po blatu, ali ako i nisam, sada sam bio prisiljen startati tako da su mi đonovi zaškripali blatom kao ljetni start automobila na semaforu…
– Hej! Kud tako brzo?
Na pitanje mi je odgovorila salva koja je zatutnjala iza nas zasipavši nas slapom žitkog blata. Kiša je padala već treći tjedan, ustvari, nije niti prestala od onog fascinantno šeprtljavog bijega iz Bistroa Hellhole, prije, zamisli, tri tjedna… moram sam sebi čestitati na asocijativnosti, nema mi druge, kad mi nitko…
Misao mi se prekinula kad me Stari Vrag cimnuo za rukav tako jako da sam sasvim jasno začuo krckanje konaca na šavu rukava u visini ramena (hrršt… trkk… trkkk… krsk)… i doživio mentalni ekvivalent pregriženog jezika, kad vam mozak počne frfljati i pri tome boli svaki pokret…
– Probudi se… hodaj!
– Pa budan sam, hodam.
– Ali ne dovoljno brzo…
– Ako budem hodao brže to više neće biti hodanje…
– Semantika, vražja semantika… ako ti je lakše – onda trči.
– Pa i nije mi lakše… jesi li kada vidio trčeću bačvu?
– Do sada? I ne, priznajem. A ti… ti pretendiraš na to da postaneš prva trčeća bačva?
– Zapravo i ne.
– Onda počni! Da ne postaneš leteća!!! – vrisnu Stari i nekako me progura pored sebe uz uski zid kanala, rova, što li već, kojim smo trčali, naglavce me ubaci u zemunicu i sam uleti za mnom praćen slapom barutom prožetog blatnog pljuska i tutnjanjem eksplozije čiji je udar bio tako jak i tako blizak da mi se činilo da mi je netko odigao tjeme i s treskom ga spustio, k’o da u glavi kuham kakve posebno opake, ali i fine kobasice čije se arome ne smije izgubiti niti dašak.
– A u vražju mater! – netko opsuje iznutra, mada mu je glas bio poprilično grgutav, a kakav bi i bio kada je, vjerojatno potaknut našim vehementnim ulaskom, progutao popriličnu količinu te nadasve ugodne i nimalo smrdljive žitke tekućine koja najmanje veze ima sa čokoladnim pudingom, osim što, onako muljasta, poprilično slično izgleda, ako se zanemare mnoge sitnice, što u procesu apstrakcije i nije teško napraviti.
Dok sam zbunjeno žmirkao, obliven blatom kao veselo prase nakon napornog valjanja sa ostalim svinjama, pri čemu je ova usporedba krepala u svim svojim aspektima, osim možda u aspektu kilaže, spodoba koja je psujući otirala blatni pokrov sa lica postajala mi je sve poznatija… visok, izdužen, definitivno ne spada ovdje… ne stoji mu uniforma…
– Maurice!?!
– Gabriel!?!
– Pao bih ti u zagrljaj, ali mislim da bi to previše sličilo hrvanju u blatu.
– Da, a tko zna tko je od ovih jadnih vragova uokolo dovoljno seksualno frustriran da mu se to učini dovoljno erotičnim…
– Vidim, nisi izgubio smisao za humor…
– Vidim, nisi izgubio britak jezik, a niti bačvast’ stas…
– Pjesnik?
– Ne znam.
– Zvuči na Balaševića.
– Na koga?
– A što sam rekao?
– Rekao si, citiram: “Balaševića”…
– A koji je taj?
– Otkud znam, pa ti si ga spomenuo.
– Maurice, ne pravi se lud, uopće nemam pojma tko je taj “Balaševića”.
– A Gabriele, onda zajebi usporedbe kad pričaš o stvarima o kojima nemaš pojma…
– Gospodo… vi se kao, poznajete? – upita Stari Vrag.
– Zapravo ne – uskoči Maurice prije nego stigoh reagirati – kad si čuo da se ljudi koji se poznaju oslovljavaju imenima, govore jedan drugome ti i razgovaraju onako kako se drugi ljudi svađaju? Dakle, današnja mladež, pa to je nečuveno! Nigdje kulture… – i uvrijeđeno frke nosom uslijed čega nebrojene blatne kapljice veselo potrčaše mom licu u susret… lice ih nije prepoznalo.
– Da, imate pravo, oprostite. – snuždeno će Vrag i povuče se u kut zemunice u kojoj je do malo prije sve plivalo u blatu, a sada je plivalo samo sedamdesetak posto njene zapremine. Istini za volju, blato je polako nekud oticalo, ali nisam imao baš volju provjeravati kuda to otiče, sigurno ne na neko prekrasno mjesto sa lounge barom, švedskim stolom i laganom digestivnom glazbom začinjenom lijepim hostesama, jer je to u tom trenu bilo mjesto gdje bih najradije ja otekao…
– Maurice… – priprijetih mu prstom – … ti vraže jedan!
– Gabriele… – priprijeti i on meni – …ti vraže jedan!
– Kopiraš!
– Ne.
– O da… kopiraš.
– O ne, ne kopiram…
– O, da, da, da… kopiraš, kopiraš, kopiraš…
– Gabriele!?!
– Maurice?!?
– E, kužiš, daj en rise!
– Ćune ševi.
– Brodo.
– Pio si?
– Ne, zašto?
– Petljaš jezikom.
– Pa to činim stalno… čekaj dok krenem jetljati pezikom…
– A to radiš jedino nakon litre alkohola, ali tada se i dimiš.
– A, sjećaš se?
– Kako da ne, naš prvi, i jedini, zajednički i uspješni posao…i moje prvo… prvo pijanstvoooo…
– Ahhh… sjećanja… ahhh Bogatićka…
– E da… koja su to vremena bila… – protegoh se i malo bolje namjestih – Što ne znači da se ne mogu vratiti…
– Misliš?
– Zašto ne? Kad rat prođe…
– Znaš, kada bih svaki puta kada mi netko veli “kad rat prođe” dobio jednu dionicu…
– Bez reklama, pa čak niti u zemunici! – prekinuh ga čim je zaustio… što je već želio zaustiti.
– … dobro… dakle jednu dionicu… sada bih već imao puno dionica i ne bih ovdje sjedio kao limun i čekao džin…
– Prvo, kradeš rečenice…
– Ne, samo citiram…
– Dobro, hajde, citiraš, ali obično se čeka limun, a ne džin…
– Detalji i sitnice, nevažni za ovu priču.
– Kao, uostalom, i naš razgovor, ako se ovo može tako nazvati.
– Da, sjedimo do pojasa u blatu, vani tutnje granate, a mi čavrljamo…
– He he… cool… ain’t it?!
– Da, ako si ti Beavis, a ja Butthead…
– Ne gledam emtivi
– A kako znaš da su oni na “emtiviju”?
– Tko to ne zna…pa baš su jučer gostovali dole u logoru, znaš ono – za naše snage i tome slično, imali su predstavu, simpatični dečki. Beavisa je zgazila pobješnjela natikača, ne pitaj kako, a Butthead je završio karijeru zabivši si dupe u glavu…
– Valja glavu u dupe.
– Upravo obrnuto.
– Grozna smrt.
– Ali je konačno postao sličan sebi.
– Bolje sebi nego tebi…
– Ili tebi.
– Radije ne bi.
– Gabriel… odjebi.

Read Full Post »