Feeds:
Objave
Komentari

Godot has left the building!


– Kvragu i kjarcu, zašto je tako hladno?
– Zato što je ovo pakao.
– Molim?
– Tvoj pakao je hladan.
– Zašto?
– Iako bih trebao, ne znam.
– Zašto?
– Niti to ne znam.
– Ali zašto?
– Dođi bliže.
– Kuda? Ništa ne vidim.
– Ispred tebe sam.
– Tamno je kao u rogu, niti ne znam gdje mi je sprijeda.
– Ne zajebavaj, kreni prema naprijed, tresnut ćeš u nešto. Ne boj se.
– Dobar savjet.
– Zlata vrijedi.
– Koja Zlata?
– Zapravo ne poznajem niti jednu Zlatu.
– Što ju onda reklamiraš?
– Hm… kreni već jednom. Ne deklamiraj.
– Tko reklamira?
– Rekao sam – deklamiraj.
– A to je?
– Hm… nešto što su radili ili čak negdje još i rade… ma, jeba te vrag… rekao sam ti da dođeš bliže, a ti me jebeš!
– Huh… konačno istina… jeba me vrag. Da.
– Opet se hvataš za sitnice.
– A ti si mi kao sitnica?
– Ne zavlači. Kreni naprijed. Ma koliko sparušen, mali mozak ti još radi, a s njim i osjećaj za smjer,…
– Jesi li siguran u to?
– Da ti radi?
– Ne, nego da je to u nadleštvu malog mozga…
– I nisam… ali radi toka same radnje pretpostavimo da je tako.
– Ako nije, nego je nadležno nešto drugo, a to se sparušilo…
– Poznate su mi opcije… kreni već jednom… ne mogu ti povjerljive stvari govoriti na takvoj udaljenosti.
– Otkud znaš koja je to udaljenost? Niti se vidi išta, a hladno je kao u…
– Rogu?
– Pogodio si… Ne! Tako je tamno… hladno je kao u…
– Paklu?
– Demagogija i dijalektički materijalizam…
– Daj onda ti neku drugu imenicu ispravno dekliniranu.
– Sjevernom polu?
– Deklinacija štima… ali su dvije riječi.
– Dobro, pustimo sada vrste riječi i ostalu gramatiku… da ti priđem?
– Pa još nisi?
– A navodno vidiš sve…
– Tko ti je to rekao?
– Pa ti…
– Kada?
– Rekao si da si ispred mene.
– I po tome zaključuješ da vidim?
– Da.
– Čudno… a što ako ja samo nagađam?
– Otkud ti onda ideja da trebam krenuti prema naprijed?
– Ne znam… a ne znam mnogo toga, pa mi neznanje još jedne stvari u životu ne čini proljeće.
– Zar si lastavica?
– Kakvo je to pitanje?
– Hm… jednostavno?
– Mislim, odakle ti to?
– Jedna lasta ne čini proljeće, sjećaš se?
– A to!
– E, to.
– I kakve to veze ima sa tvojim kretanjem naprijed i time da ja isto tako ne znam gdje smo?
– A valjda ima neke…
– Koje?
– Kao i sa pumpom za bicikle.
– Ha?!?
– Sad reci da niti to nisi čuo.
– Jesam, ali ovdje nisam očekivao.
– A gdje jesi?
– Što?
– Očekivao.
– Ne tu, u svakom slučaju.
– Da ja konačno priđem bliže… to jesi očekivao?
– To još uvijek očekujem.
– Evo, prilazim… – nesigurni koraci počeše odjekivati kao da silaze u podrum, onako, u noći, siktavi od kućnih papuča, praćeni treperavim svjetlom svijeće, s tom razlikom da ovi koraci nisu išli nizbrdo, bili su u potpunom mraku i kućne papuče na tom mjestu predstavljaju bespotrebni luksuz – TUP! – AJOJ!
– Što je?
– To si ti?
– Opiši me.
– Boliš, tvrd si i hladan. Da… imaš strukturu nepažljivo zašalanog betona.
– Dakle ti si sada u zidu.
– Glavom, da. Tijelom sam na podu. Valjda… totalni je mrak.
– Nemoj, ozbiljno?
– Imaš li šibice?
– Što, trebaš ih?
– Želio bih rasvijetliti određeni problem.
– Koji?
– Ovaj da ne vidim gdje sam… mogao bih i visjeti naglavce sa stropa…
– Nije li onda bolje da ne doznaš gdje si?
– Kad tako veliš… ali… nas dvojica idemo nekud, zar ne?
– Da.
– A tko si ti?
– Ja sam tvoj Čuvar. Znaš li tko si ti?
– Bojim se da nemam pojma.
– I bolje ti je.
– Zašto?
– Tako te lakše čuvam.
– Od čega? Ili možda koga…
– Od tebe samog.
– Onda ti znaš tko sam ja?
– Znam.
– Pa da! Kako sam toliko glup? Moraš znati, ti me čuvaš!
– Kako oštroumno zaključivanje…. Uvijek si tako bistar?
– Ne, samo kad se, praćen spodobom zagrobnog glasa, moram kretati prema naprijed u hladnom mračnom prostoru koji odjekuje kao željezni kanistar… osjećam se k’o paketić vanili šećera.
– Zašto?
– Pa čuvate me na hladnom i tamnom mjestu.
– Skoro si me nasmijao.
– Blago meni… što bi bilo da te jesam?
– Ne bi me.
– Jesi li siguran?
– Ja se ne smijem olako.
– Tko ti je kriv.
– Nitko.
– Nisam te niti pitao, samo sam konstatirao.
– No, razgovor mora teći i dalje.
– Zašto?
– Jer mu još nije kraj.
– A kada će mu biti?
– Kad iziđemo na svjetlo.
– To znači da smo u svojevrsnom tunelu?
– Da te ne bih previše zbunio reći ću da bi to mogao biti tunel.
– Dakle to i je i nije tunel?
– Ostanimo pri tome da to možda je tunel…
– I što onda?
– Hodajmo.
– Kojim smjerom?
– Naprijed, uvijek naprijed.
– To sam čuo i u nekom drugom obliku.
– Nedavno?
– Pa i ne… ali je bilo na svjetlu, svakako… i bilo je toplije.
– Opet me želiš smotati… kreni već jednom.
– Naprijed?
– Naprijed!!!

34 – 5

-14, ovdje 15, 17!
– 22!
– Imam 34-5, nema 67 niti 8, a 56-10 i 56-11. 43? 17!
– 1-4, 22! I 15?
– Da?
– 23-15-7!!! 89?
– 22!
Nakon što je policajac (15) u stanicu (14) doveo (43) Nepoznatog Čovjeka (34-5) bez osobne (67) i ostalih dokumenata (8), koji je sveudilj šutio (56-10) i buljio u prazno (56-11) stao je na prijemnom:
– Šefe?
– Molim?
– Što je to 23-15-7?
– Jebem (34) te (15) blesava (7), budalo (89). Igraš loto?
– Ne.
– Onda počni!
– A… zašto?
Pogled kojim je bilo popraćeno to pitanje jednostavno je neopisiv, makar, ako uložite malo truda i na tratinu stavite šarena vrata i jedno tele pred ta vrata… shvaćate?
U tom trenutku Nepoznati Čovjek će, sasvim razgovjetno:
– Zato jer si totalni krepil i moron.
Još nije znanstveno dokazano, odnosno, bolje reći, istraživanja, čija je korisnost u rangu korisnosti istraživanja o kupovnim navikama antarktičkih bijelih medvjeda, bulji li telad u šarena vrata, kako zaboga nalaze tolika šarena vrata na širokim pašnjacima, no, međutim, oba policajca su sada u Nepoznatog gledali na taj karakteristični način telešarenovratovskim pogledima. Nedostajalo im je samo jedno upitno “Muuh?”
Nepoznati je i dalje nepomično sjedio, nevina pogleda upućena u kalendar na zidu, kao da broji dane.
– A da ga urazumim?
– Pusti…
– Ali vrijeđa!
– Pusti, kad ti kažem.
– Ma ja…
– Rekao sam pusti ga! – ovo je bio glas pun bijesa i dolazio je odasvud, brujao žicama, odjekivao cijevima, odzvanjao stolovima. Nepoznati je ustao, podigao ruku kao malo dijete, čak je i prst stavio u usta i držeći se za nikoga nestao u oblačku dima.
Ostala je samo lagana nijansa sumporovodika, dva zbunjena policajca, prazna klupa za privedenike i muk.
Vani je bila noć, u daljini je zahukala sova.
Još je netko umro sam.

Gotcha!

Tihi “dong” sa laganim trzajem od kojeg su mi prošli žmarci kroz vrat najavio je završetak našeg puta. Vrata lifta odlučila su otići iz našeg vidokruga uslijed čega su za sobom ostavila prazan otvor i, zapravo, efekt kao da su se otvorila.
No, tko zna što vrata lifta duša rade kad stvaraju takav privid otvaranja još dodatno popraćen uzmicanjem u stranu? Nepouzdani izvori govore kako, između dviju uzmicanja, svoje preostalo raspoloživo slobodno vrijeme provode u obližnjem baru obilato napajajući svoju sudbinu jeftinim paklenim koktelima. Opet, sve su to samo gole pretpostavke (negdje u umu vidim zaparenu kupaonicu nekog internata prepunu bljedunjavih pretpostavki kako golišave trčkaraju uokolo), i nitko zapravo ta vrata nije vidio na piću niti ih počastio čime, tako da, kada nam nestanu ispred očiju, još uvijek postoji mogućnost kako su prisutna, tu pored nas. Priznajem, vođen tim mislima napola naćulih uši ne bih li čuo vrata kako mi potvrđuju “da, tu smo”, i zato sam odjednom klecnuo na pod spotaknut onime što sam napola htio čuti, a napola se tome niti u ludilu nisam nadao, ili možda jesam:
– Da… tu smo. – ali je ovaj puta to bio Maurice.
– Gdi to? Kam smo to ve došli?
– Vrit susjeda, vrit. – rekoh poluglasno.
– Kaj ste rekli gospon Gabriel?
– Rekao sam da smo došli vrit.
– Pazi kako se izražavaš! – Janja, naravno…
– Što je opet? – E, ovaj glas, osim njegovog autoriteta zaista nisam očekivao.
– Oooo, evo i svekra sa velikim “S”! Kako gospođa? – i naklonih se.
– Gabriele! – taj đavolji sjaj u očima je jedini, jedinstveni i neponovljivi, naravno, kako i ne bi bio, kada je od “The Đavla Himself” i nosi sve oznake reg.zašt.znak i ostalo i tko ga koristi plaća naknadu po jedinici pogleda. – Tako mi je drago što te vidim! – nastavi, nakon kraće stanke koje je uključivala procjenu situacije, procjenu akcije i reakcije i sve ostalo, a uzrokovano pojavom gospođe Jebedić. Krenuo je prema njoj. Napola sam se pripremio na niz šokantnih spoznaja na Jebedićkinom licu, na nevjericu, na padanje u nesvijest… Razdragano joj je uzeo ruku i spustio cjelov:
– Gospođo Jebedić! Vas mi je posebno drago vidjeti ovdje! Dugo vas nije bilo!
U životu postoje trenuci koje se da opisati kao mješavinu osjećaja koja izlazi na vidjelo dok a) u trenutku kad klizite preticajnom trakom, umjesto u petu prebacite u rikverc odnosno b) dok očekujući prazan prostor glavom bubnete u staklo koje dva kretena prenose preko ulice ili pak dok c) umjesto prema dolje, izlazeći iz stana krenete po stepenicama prema gore, i potom zakoračite u prazninu sa petnaestog kata i d) sve skupa navedeno.
Gore navedenom dodajte prstohvat sušenog ogromnog iznenađenja (surprizikus mazafakerikus), žličicu grcanja sa dodatkom četiri miligrama gušenja i pet stotih dijelova zaprepaštenosti, promućkajte i prolijte mi na glavu, što je neopreznije moguće. Ako ste unutra stavili pola sante leda i krpu za pranje podova, efekt će biti jednak onome koji je bio na vrhuncu kada sam slušao ono “Dugo vas nije bilo!”
– E, pa da, dragi moj Lucifere, što ćete, vremena malo, posla puno i nikako da smognem trenutak da skočim do vas.
Okrenuo sam se prema Mauriceu i upitno ga pogledao, usput opipavajući jezikom dobro ugriženi obraz, za što ne znam kada je nastalo, da li u liftu kada sam vožnju nastavio jecajući ili sad. Maurice je samo slijegao s ramenima. Pogledao sam Janju. Ona me nije niti gledala, no, površnom procjenom, budući je prihvatila očevu ispruženu ruku i objesila mu se o nju, na isti način kao i Jebedićka s druge strane, imao sam dojam da se obje žene izvrsno zabavljaju, a ako to još rade i na naš račun, i to čitavo vrijeme, time im je zabavnije.
Janja se okrenula, nasmiješena, proprativši sve skupa pogledom “Jesmo te, ha?”

Vani je padao prvi snijeg…

Ustao sam i stao pred prozor, kao da sam stao pred ogledalo, željan promotriti svijet kao što ujutro promatram sebe i vidim sve proklete velike i male nesavršenosti svog tijela, pogotovo ako stanem gol, što onda nikako nije prizor za širu publiku, dapače niti za mene, makar Janjica veli kako se ja njoj sviđam baš takav. No, dakle, udubljen u nutrinu vanjskog svijeta spazio sam kako je počeo padati snijeg. Onaj, prvi, divlji i krupan, borac, koji, iako u početku uzalud, na kraju ipak prekriva svaku crnu, sivu, crvenu ili bilo kakvu drugu, treću možda, nesavršenost, snijeg plastični kirurg.
Odjednom, tamo dole, u dnu ulice, svih petnaest katova niže, usred bijelih pjega pahulja spazio sam dijete kako mi maše.
Mahnuo sam i ja njemu.
Nasmiješilo mi se.
Nasmiješio sam se i ja njemu.
Zinulo je, raširilo krila i munjevito razjapljenih ralja uletjelo u staklo mog prozora pokazujući svu raskoš svojih netom naoštrenih kljova.
Isprva prestrašen, prasnuo sam u smijeh. Otvorio sam prozor:
– Hej, Bezimel! Stani… vrati se.
Silueta šišmiša veličine omanjeg slona nespretno je zaokružila u uskom imelmanu ili njegovoj izokrenutoj varijanti i sada je lepršala pred otvorenim prozorom na petnaestom katu izgledajući kao kolibrić nesretnim slučajem križan sa kobilom
– Striček Gabriel! Tako se radujem što vas vidim.
– Ti laskavče blesavi, za te tvoje dvije tisuće godina demonskog staža trebao bi polako početi učiti osnovne norme pristojnosti, a u te spada – nikad laskati laskavcu.
– Da striček Gabriel! – i zaleprša malo uokolo kao Zvončica, naprijed – natrag i odjednom smjesti svoju poveliku guzicu na prozor, sjedeći sa nogama unutra, dok su mu krila visjela onako kožnato nakupljena niz vanjski zid zgrade.
Uskočio je unutra, skupio krila do kraja… ne znam znate li, ali demonska se krila, bijući od kvalitetne kože, i dobro konstruktorski riješena, mogu sklopiti u roku od 1.7 sekundi na veličinu malene torbe ili srednjevelikog ruksaka, a tako i izgledaju sklopljena. Što me, zapravo, nekoliko puta natjeralo da pljesnem nekoga sa ruksakom po leđima i dreknem “Pa gdje si demončino stara!”, i da shvatim kako u tom ruksaku stoje bilježnice, a ne smotana krila, što me je svaki puta podsjetilo da, iako u nama svima postoji demon, samo rijetki od nas zapravo i jesu demoni.
– Što je novog u sferama paklenim?
– Hehehe
– Što?
– A-hehehehe!
– Idi mi u kurac…
– Heehehehe… neizvedivo!
– Dobro, zašto se cerekaš?
– Zato jer se trebate javiti…
– Kamo?
– Dole.
– A ti si glasnik?
– A-ha.
– A zašto?
– Što, zašto sam glasnik?
– To znam, nemaju veću budalu… ne, zašto se trebam javiti…
– Ne znam… znam da sam vas trebao obavijestiti…
– Pa postoje mailovi, telegrami, tele…
– Upoznat sam sa svim zemaljskim čarolijama u komunikaciji, ima toga i u paklu… ali poslan sam da vas dovedem o-s-o-b-n-o…
– Što osobno?
– Poslan.
– A-ja… dobro… idemo?
– Kamo?
– Pa dole, tamo otkuda si došao…
– A, ne, ja imam još jednog… ne, pardon, još dvoje za dostavu. I oni se trebaju javiti.
– Idi onda
– Adresa je ista.
– Ha? Pa koga to?
– Vašu ženu i onog dugonju…
– Janja i Maurice
– E, da, to dvoje.
– Sad, Maurice će se vrat… – u tom trenutku začuju se dvostruki… ne, pardon, trostruki koraci na hodniku – … vratiti… upravo dolazi.
Izvana se, prigušeno vratima čulo:
– Ti bedak stoput prokleti! Pa daj me pusti! Gospodična, gospođa, dajte mu nekaj rečite!– skičavi, nervozni ženski glas slobodne procjene starosti od oko 90 ili više. Susjeda, očito.
Vrata su se naglo otvorila, napravila polukrug, lupila u zid i počela se vraćati. U tom je trnutku kroz vrata proletjela malena starica sijede kose na čijem je ovratniku sekundu prije bila Mauriceova ručerda. Starica je pala na koljena… moram mu prvom prilikom održatio predavanje o bontonu i ostalim glupostima… no, za staricom koja je sveudilj klečala, slijedio je Maurice.
Koji je… u ravnini samih vrata… ta vrata, u međuvremenu energično na putu zatvaranja… dobio u glavu.
– Žbong! – i kao u vodvilju, kao da gledam uživo snimanje nekog Mel Booksovog filma, vrata se polako drhtureći krenu ponovno otvarati otkrivajući ukrižene oči i čelo s kvrgom. Nedostajale su dvije vrane koje se ganjaju oko glave i da se Maurice skljoka na pod. Uhvatio se za kvrgu koja je tako lijepo brzo iskočila da je milina, pogledao dlan, stresao glavom, zakoračio i onda zateturao, očito je nekoliko signala iz mozga osnovalo vlastitu kurirsku službu sa velikim interpersonalnim problemima i teškim međuljudskim odnosima tako da se nitko nije mogao dogovoriti koji će od njih otići u noge da im jave da popuste tako da je Maurice jedno vrijeme čarobno stajao. Sad se ipak stropoštao, skoro da se čulo “Timbeeeerrrr”. Praznina koju je ostavio svojim padom koji je za dlaku promašio staricu, otkrio je tamom uokvirenu vitku figuru moje Janjice kako, sa rukama na bokovima promatra tu scenu i lagano maše glavom lijevo-desno.
U tom trenutku mi je sinulo…
Ona nema pojma s kime ja radim! Odnosno, ne zna za ovaj, pakleni dio, ili ne barem za dio koji ni uključuje njenog oca, ako je Lucifer Krpić doista njeno otac. Oblio me hladan znoj, krenuo sam prema vratima… prekasno:
– O, Maurice, gospođo Janja… odlično oboje ste ovdje… trebate se svi, i Gabriel također, hitno javiti u Prijemni ured, najkasnije do sutra ujutro u 08:00. Hvala na pažnji! – i skoči natrag na prozor, uslijed čije otvorenosti je po podu bilo nešto malo snijega, ali zato puno frižiderske hladnoće, razmota krila i odleprša u mećavu. Okrenuo sam se društvu.
– Dakle – i onda zagledah dvije zaprepaštene i jednu onesviještenu facu. Jedna je zaprepaštena faca lagano mijenjala boju iz crvene u bijelu, a druga iz bijele u crvenu tako da sam, imajući u vidokrugu i zelenu Mauriceovu facu, nazočio izuzetnom vizualnom doživljaju kakvog moje oči nisu vidjele još od koncerta Floyda u Berlinu.
– Kak, kaj, koga, čega, zakaj… – počela je starica dok je Janjica samo otvorila usta. Oboje su pritom počele mijenjati boje od bijele do crvene u točno pravilno raspoređenim intervalima tako da mi se polako činilo da imam posla sa stroboskopom kojem je baza zelena a uokolo bljeska bijelo i crveno svjetlo… ne da sam baš ikada vidio takva ali mi se čini da je konstruktor vidio ovaj light show kojeg su mi priredili da bi takav stroboskop zasigurno smislio i to pothitno…
– Gospođo susjeda… oprostite na ovakvom postupku, vjerujte mi, Maurice… – koje se u tom momentu počeo stenjući pridizati – …moj asistent nije naviknut raditi sa ljudima poput vas…
– Dečec… – tu sam očekivao da izgovori svašta, ali ne i da čujem takav nastavak – ne jebe mene prafzapraf to kaj me hitil na pod k’o vreču krumpira, nek’ stari moj daj ti meni reči koji je to kurac odletel kroz prozor… ftič sigurno neje bil, to znam…
– Za objašnjenje bi mu trebalo puno više vremena nego je vama ostalo godina – javio se Maurice iza leđa bakice
– Ti bedak buj kuš! Tebe nišče nikaj ne pital, je jasno?
– Gabriele, dušo, odgovori gospođi… gospođi?… oprostite gospođo… kako vam je ime?
– Jebedić, Nada… drago mi je
– Janja de Mefisto Krpić, drago mi je
– A vi ste od ovoga žena?
– Jesam
– Joj kak ste se zajebali… draga pucka… grdo ste se zajebali.
– Znam gospođo,…
– Ostavite ga…
– Budem gospođo…
Sad sam ja razjapio usta:
– Što, tko, kako…
– Šuti budalo… što je Bezimel htio?
Nisam više mogao razjapiti usta nego su bila razjapljena, a pošto sam se još više zbunio onda su mi ruke i noge otkazale poslušnost pa sam zavijorio kancelarijom direktno prema otvorenom prozoru.
– Pazi! – kriknuo je Maurice i bacio se za mnom na vrijeme da me uhvati za nogu dok sam već počeo poslušno padati. Uvukao me unutra. Ostavio sam remen, sako i pola košulje na prozorskoj dasci. I nešto kože s prsa, vrata i brade.
– Dakle, – lupkala je Janjica nogom prekriženih ruku na… uuuuu… prsima… – nisam čula odgovor, samo sam vidjela nespretni pokušaj samoubojstva. Kad ti opet dođe, reci mi na vrijeme da ti pomognem… da padneš… Bezimel, htio… što? Odmah!
– Trebamo se, kao što si čula, javiti na Prijemni.
– Gdje, dole?
– Ne, levo! – reče Maurice.
– Šuti budalo/bedak/Maurice! – vrisnusmo utroje na sirotog demončića.
– Da, dole,…
– Koga vraga sad stari hoće?
– Misliš da je on?
– A tko drugi? Glavni više voli gornje katove, ne spušta se često u podrum. Ostale samo moj stari… i da… striček Anđelković.
Za to vrijeme je gospođa Jebedić šibala pogledom od jednog do drugog do treće tako da sam polako počeo očekivati kako će joj se glava početi okretati ukrug i da će početi bljuvati onako, k’o u Exorcistu, ali mi je sinulo da su tog Popaja, tako smo ga zvali, davno već poslali da odvraća djecu od špinata.
– Da se razumijemo, i Jebedićka mora s nama. – reče Maurice.
– Kam bi ja ve z vama išla? Si ti bedast?
– Žao mi je, gospođo Jebedić, ne smijemo vas ostaviti, sad previše znate…
– Kaaj! Ti majmun jedan, to mi je rekel i onaj… onaj… kak se je zval, delal je za OZN-u, kad me štel streliti četrdesetpete, pa sam još tu… kaj si ti zamišljaš šmrklivec? Pazi se…
– Gospođo Jebedić – Janjica ju je uhvatila pod ruku i obgrlila – gledajte, postoje na ovom svijetu neke stvari koje obični, tako ih zovemo, smrtnici, ne bi trebali znati. Istina, postoje i stvari koje polusmrtnici isto ne bi trebali znati – i tu me je značajno pogledala – ali to nije vaša briga, znaju “oni” čija je to briga – i opet me je pogledala – no, moramo vas odvesti s nama jer ćete tu biti samo proglašeni luđakinjom, i mogli bi vas strpati na zatvoreni odjel a vaš stan prodati.
– Ali kak to mislite… kaj sam ja morti nora?
– Niste gospođo Jebedić, ali bi mogli biti proglašeni za “noru” ako sad iz ovih stopa ne pođete s nama.
– Jezuš Marija, bogek moj, pa kaj da ve napravim?
– Hodite s nama… to je obično zabavno… – ubaci se Maurice.
– Je, moreš misliti, tebi bum verovala
– Hoćete li meni povjerovati? – upita je Janja.
– No, vredu, onda pem z vama kad drugač nikak nejde.
Krenuli smo liftom za duše.
Negdje na pola puta zaradio sam flisku.
I vratio.
Krivoj osobi.
Nakon toga sam se vozio stenjući sa bolovima u preponama.
Vani je padao prvi snijeg…

Be careful what you wish for

– Jesen stiže dunjo moja… mmmm… zazvone tambure… mmmmmm… i svatovac….
Sjedim ja tako i promatram Mauricea kako dinamično, k’o na federima uskakuje u kancelariju, gađa kaputom vješalicu, baca šešir na ormarić, nježno pogladi automat za kavu i skoro sjedne na mene:
– Aaaa! Vrišt! Gabriel! Pizda ti strinina, otkud ti ovdje?!?
– Aaaa! Vrišt! Maurice! Pizda tebi strinina, ja tu radim!
– Čekaj, a imaš ti…
– Koga, strinu?
– Da.
– Ne.
– Što ne?
– Nemam.
– Koga?
– Pa strinu.
– Kakvu sad vražju strinu?
– Ne vražju, moju strinu.
– A tvoju strinu? Otkud mi.
– Tko?
– Tvoja strina.
– Koja moja strina?
– Pa ti stalno spominješ neku svoju strinu.
– Pa nemam strinu!
– A u strininu, kako nemaš strinu? Svatko mora imati bar jednu strinu!
– Maurice… ne seri.
– Zadnji put kad si mi to rekao imao sam problema sa zahodom tjedan dana.
– Sa zahodom?
– Da.
– Pa što ti je radio?
– Tko?
– Pa zahod.
– Što?
– Da.
– Ništa, ja njemu ništa, on meni ništa.
– I?
– I nikome ništa.
– Kakve sad to veze ima sa strinom?
– Kakvom strinom?
– Onom sa početka priče.
– Koje priče?
– O strini.
– Kakvoj vražjoj strini?
– Pa mojoj.
– A daj… Gabrtiel… tako možemo do sutra.
– Pa bolje i to nego da tu nešto mrljavimo i pretvaramo se da radimo.
– E, stvarno, a propos radimo… mi još radimo?
– Hm, čini mi se da si ti pozvaniji da to znaš.
– Kako to misliš?
– Pa svakako češće posjećuješ ovu kancelariju.
– Da, dođem, potapšam ju po vratima, velim “good dog” i odem.
– A soba?
– A, maše repom… pas k’o pas.
– Ti to mene?
– Naravno, još od tvornice lokomotiva.
– Maurice ?!?
– No, ovako, tehnički, firma još postoji. Praktično, ne radimo. Teoretski, niti ne trebamo, imamo love do sudnjeg dana.
– Da, pod uvjetom da je sudnji dan za mjesec dana…
– Pa, sad…prema do sada neprovjerenim izvorima…
– Opet si pio sa Nostradamusom?
– Aha, kako znaš?
– Pa taj kad se napije trkelja svašta. Zadnji put kad smo cugali, prorekao je da će za pet godina doći vanzemaljci.
– I, jesu došli?
– Da, ali za tri.
– Stvarno trkelja gluposti kad je pijan.
– Što znači da je smak svijeta negdje prekosutra.
– Po svemu sudeći.
– Barem tako kaže pijani Nostradamus. Vratimo se poslu, dakle – ne poslujemo?
– Ne.
– Svi primaju plaću?
– Da.
– Ahhh… usred kapitalizma ja izmislio – socijalizam.
– A je ti izum.
– Pa ne mogu ga baš patentirati, ali… pa zar to nije lijepo? Nitko ništ’ ne radi, a svi imaju plaću. A posao… veliš… ne ide?
– Pa naravno, kome još treba posrednik? Svi prodaju dušu vragu direktno!
– A kad bi mi to malo začinili?
– Kako to misliš?
– Pa da promijenimo djelatnost.
– Da?
– Da. Počnimo ostvarivati ljudima želje. Naravno, uz skromnu naknadu.
– Kakve želje?
– Najželjenije.
– Auuu… opako Gabriele, opako… A… kakva bi bila naknada?
– Želja za koju čovjek najviše želi da mu se ostvari, pa bila ma kako malena bilo kome drugome, i beznačajna, želja je u koju je “željitelj” spreman uložiti sve što je nužno potrebno da se želja ostvari. Tu mi uskačemo i nudimo paket naših usluga kojim pospješujemo, dapače, čak i garantiramo ostvarenje želje, uz skromnu naknadu od pukih 35% uloga.
– Hm, dobro, kužim, sasvim dobra ideja, ali… što ako netko zaželi porciju ražnjića, a za nju je spreman dati oba oka?
– Hm… a jesi li siguran da je tu riječ o realnoj najželjenijoj želji?
– Pa u datom trenutku, vjerojatno, da.
– Onda treba unijeti i vremensku klauzulu, odredbe o uračunljivosti, svjesnosti, neporočnosti… ne, to bolje ne… takvih više nema… neškodljivosti želje na želje drugih…
– Čuj, pa, nećeš baš previše zaraditi budeš li toliko ograničavao druge ljude u izražavanju njihovih želja.
– A ti nisi čuo za ono “Pazi što ćeš zaželjeti jer bi ti se to moglo i ostvariti”.
– Od Stonesa?
– Ufffffff… no, dobro, može i od Stonesa. Jesi čuo za to?
– Ne.
– Maurice! Budi ozbiljan!
– Gabriel! Nisi normalan!
– Da, sad ćemo se nadvikivati, onda će ona baba odozdo… – ispod poda se začuje potmulo “stomp, stomp, stomp” – No, servus herr keiser… već je počela… Ha! Ideja! Dovedi ju gore.
– Gore? Si normalan?
– To nam je prvi posao.
– Da? A kako se firma zove?
– Heh… hm… ummmm… “Zlatna ribica” d.o.o.!
Još dugo je Mauriceov urlikavi smijeh odjekivao hodnikom dok je silazio kat ispod po naš prvi posao.

Koju kravatu trebam draga?

– Evo me, kako ti se čini? – sav ustreptao stajao sam pred Janjicom, koja je, trenutno, sjedila, šutjela, nabrala čelo, pocrvenila… povukao sam se natrag u sobu, a iza mene je dovrištao nerazgovjetni urlik ranjene paklene zvijeri.
Očito nisam pogodio baš ono prugasto odijelo koje je ona zamislila.
Koje da uzmem?
Pa nisam Bubimir, nije mi sve na pruge… što ona misli?
Zvek!
Ovo je bila tava… ona, nova, tava… više nikad neće biti kao što je bila, a bogme niti vrata od kojih se odbila nisu više ona stara.
Podigao sam pogled, stajala je u vratima:
– Čuj, kad sam rekla prugasto nisam mislila da iziđeš iz sobe obučen k’o zatvorenik iz nijemog filma… fali ti samo kugla i lanac…
– Ali, ja nemam prugastog odijela…
– Imaš!
– Ma nemam!
– Ali imaš! – na rubu suza me pokušala uvjeriti – Pa gdje ti je ono koje ti je poklonio Goran?
– Tko?
– Pa Goran! Naš vjenčani… – problijedila je – … kum… – sjela je na krevet. – Oprosti, ti ne možeš znati Gorana…
– Kako ne, mogu, teoretski, no budući da ti je to vjenčani kum iz prvog braka, to mi malo otežava položaj, znaš? Dođi Gabrielu… – ispružih ruke odlučan prihvatiti tu malecku koja je gorko ridala. – No, no, no… daaaj, nije to ništa, svakome se može dogoditi…
– Ali ne i meni! – uprla mi se rukama u prsa i šmrkljivim me pogledom prijekorno presjekla.
– Dobro, možda ne i tebi, ok… imam prijedlog.
– Da? – i uvuče nekud u sebe pola kile šmrkla.
– Idemo kupiti sivo prugasto odijelo…
– Ali… nećemo stići na party…
– Ma što, propustit ćemo kanape sendviče i dosadne konobare…
– I Micikinu novu prijateljicu
– Da, idemo… – rekoh i zastadoh – Stani… nešto me jebe…
– Vjerojatno se nisi posrao do kraja jutros pa “mašeš repićem”, kak’ ti to voliš reći… – i polusuzno mi se osmijehne.
– Ne… ono, totalka me jebe…
– Reci…
– Jel’ tebi jasno da otkad smo se upoznali ja nemam jednu jedinu mušteriju?
– Pa? Love imamo.
– Ne, ne to, čini mi se… znaš, vjerojatno nećeš skužiti… sjedni…
Sjela je i nalaktila se na vlastita koljena podbočivši bradu rukama. Poput repa mačke u lovu vrtjela je stopalom. Na rubu praska. Moram biti efikasan.
– Ti znaš da većinu stvari koje radimo ne radimo svojevoljno?
– Znam.
– Otkud znaš? – iako mi je odjednom napetost počela opuštati i pomislio sam kako nisam sam ipak sam to trebao pitati, ali bolje da nisam, jer me odgovor poprilično razočarao:
– Pa, kako da ti kažem, još uvijek postoji Bog, zar ne? I on…
– Ne, nisam mislio na te teološko-gnostičke prepirke, anđele, Kolumbova jaja i štokakve deve kroz ušicu igle i pripadajuće bogataše… ne to… mi nismo stvarne osobe, to sam htio reći.
– Kako? Pa pipni me… ja sam vrlo stvarna… i tvoja… – počela je izazivati. Odmahnuo sam rukom i stresao glavom:
– To je ono što me muči jer se svi oko mene ponašaju kao da su stvarni, kao da im život slaže sva ta sranja koja im slaže, uključujući i mene… Pa čak se i ja ponašam kao da je to što se oko mene događa stvarno tako.
– Čekaj, hoćeš reći da nam to netko namješta?
– Da, to, upravo to.
– Otkuda ti takve nebuloze… – stopalo se zavrtjelo malo brže, a meni su krenule određene maglovite seksualne asocijacije kad mi je nakratko u očima bljesnuo njen gležanj.
– Ovako… koja je vjerojatnost da… ne, neću okolišati. Draga moja naš je svijet napisan.
– To znam.
U tom trenutku mislim kako sam izgledao poput zbunjenog psa koji gleda blesavo ponašanje svog mentalno retardiranog vlasnika koji slini za tamo nekom spodobom, a ona niti ne miriše kako bi trebalo niti ju je ponjušio pod repom, kojeg, uostalom niti nema, i kako ga to može uzbuđivati… tako otprilike. Doslovce sam osjetio kako mi se spušta onaj ekvivalent psećih uha u čovjeka, kako mi se nabire ekvivalent njuške i kako bih najradije izustio jedno “Wuf?”, ali umjesto toga:
– Sad ti to meni moraš objasniti…
– Svatko od nas ima zapisano…
OK, opet preuranjeno zapanjujuće otkriće kako je i Janjica na istoj frekvenciji sa mnom…
– Ma ne, to su sve filozofije, lari-fari, ćiribućiriba, abrakadabra i ostala iskrivljena Kabala.
– Daj jeb’o te krasan kurac! Gukni već jednom kretenčino! – skočila je sa stolca, vrisnula i bubnula me šakom u rame. Boli. Ima male šake, k’o da vas je pogodilo koplje. Nagnut prema naprijed, držeći se lijevom rukom za bolno mjesto prostenjah:
– Nas, i sve oko nas piše jedan Pisac, mi smo likovi u njegovim bolesnim maštarijama.
Stala je, ruke su joj pale niz tijelo, naravno pri tome spustivši ramena, koja su uzrokovala malo spuštanje dva centralna brežuljka, čineći ih još privlačnijima… brrrrr… i usta, koja nisu niti do kraja zatvorena, nikada, a kroz njih neprestano izlaze zvukovi, pretežito prijeteće prirode, e ta su se usta otvorila, izdužila, u mašti sam vidio kako dosižu razinu grudi… ah, te grudi… hrmf… oči su se ukrižile i gledale negdje nikud. Dobro. Shvatili ste, zapanjila se. Najbolji efekt cijele priče bio je što je – ušutjela. Pričekao sam trenutak dok je mozak opet polako preuzimao kontrolu nad tijelom, što je , opet, imalo neke interesantne efekte. Uglavnom, kad je stekla potpunu kontrolu, počela se svlačiti… zažmirio sam, u tom trenu ne trebam… ungh!… ne trebam ali sam to ipak dobio… udarac u trbuh, poprilično jak… pogađate, ne mogu ja protiv nje, odnosno, moj centralni dio tijela ne može, a da ne ustane kad se Janja svlači. A vjerujte, ne biste mogli niti vi, bar muški dio publike.
Planski je započela sa oblačenjem, namjerno birajući najseksi odjeću, barem po mom mišljenju… prvo čarape, lagano, laganim pokretima… ma čista pornografija od koje me počela boljeti kičma jer je međunožni manijak pritiskom prijetio da će mi proći kroz pupak. Onda je obula salonke, pa, lagano bibajući kukovima navukla suknju i polako, na gole grudi… aaaaaaaaaa…. Boli… kurac će mi se oguliti k’o banana, ako nastavi ovako… navukla crnu svilenu prozirnu bluzu…
– Čekaj, stani, sad je dosta… zašto to radiš?
– Pa idemo u kupovinu, zar ne? Moram se obući.
– Ne, gledaj, što sam ti malo prije rekao?
– Da idemo kupiti prugasto odijelo.
– Ne, nakon toga…
– Pa nisi mi ništa rekao… osim da se presvučem i da ćeš mi reći nešto što si pročitao u novinama…
Lik: Idiote, za ovo ćeš mi platiti!
Pisac: Hi-hi-hi-hi-hi…

Bez naslova

Lik: E,znam kako ti je…
Pisac: Ma kurac ti moj znaš…
Lik: To smo već sto puta obradili, na raznim mjestima, i ti i mnogi drugi
Pisac: Znaš što sam htio reći
Lik:A i ti znaš što sam ja tebi htio reći…
Pisac: Znam… nemam inspiracije
Lik: A tko je svojedobno postavio teoriju o “puštanju”?
Pisac: Sad me još i zajebavaš?
Lik: Imam zaista promućurnog spisatelja na vratu, lijepo te molim, uzmi si malo koncentrata pa se skoncentriraj
Pisac: Da, s tobom što mi dašćeš za vrat zaista sam koncentrirabilan…
Lik: Jebale te strane riječi, zbog njih izgledam pametniji nego što jesam
Pisac: Pa to ti može biti samo pohvala…
Lik: … da mi autor zna čitati rječnike…
Pisac: … (baca tastaturu na Lika)
Lik: … (Piscu, u nijemoj obrani, vraća stolcem)
Pisac: Ako ti vratim stolicom bit ćeš sav posran
Lik: (blene)
Pisac: (Okreće glavu prema izlogu kroz koji lik blene)… (blene)
Lik: U pičku materinu…
Pisac: … koji komad…
Komad: (zamamno brodi pored izloga, posve svjesna svoje privlačnosti)

E, da baš to sam htio ispričati, hvala što ste me podsjetili, no, priznam, možda i neće biti baš to, ali, svakako, kad se izvadim iz šume zareza, osjećam se k’o u minskom polju, hvala lijepo na pitanju, e, dakle, kad se izvučem iz zareza, što mi, čini se, neće uspjeti tako brzo… o, gle, ima tu i trotočja… stilski poprilično zahtjevno pisanje, priznajem… e, izvučem li se, izvući ću i Spisatelju uši… tko je vidio toliko istovjetnih interpunkcije na jednom mjestu, izvlačim se iz toga k’o puž iz pijeska…
Auh… nek’ on piše svoju rečenicu sa svim tim znakovima, oprostite na digresiji, valjda ćemo se susresti na kraju negdje, on u šumi ja na cesti, ali tekst će kako tako i bez njega završiti, zar ne?
Podsjetio sam se kako vam još nisam ispričao prvi susret poštovane gospođe Janje Krpić de Mefisto sa Mauriceom…
Što?!? Niste znali da sam se oženio? Ohoho, pa to je dakle, još jedna tema za još jednu priču.
No, naravno, kronologijom svih nemilih događaja, prvi je od takvih, prije vjenčanja, koje je bilo, priznajem katastrofa svoje vrste, sam susret Mauricea Čavleka sa, tada gospođicom, Janjom Krpić, to be de Mefisto, iako to niti sama tada (kao niti ja s njom) nije znala.
Da se razumijemo, do susreta je došlo posve slučajno, kao što do velikih otkrića i najvećih svjetskih katastrofa dolazi posve slučajno, u svom tom determinističkom kaosu stohastičkog kretanja. Što je ovo bilo, da li determinirani stohastični događaj ili stohastička determinacija događaja, ostavljam onima koji bolje razumiju ove dvije strane riječi, njihovu vrstu, rod, broj… Stani… jel’ ja to baljezgam gluposti? Baljezgam… hvala Spisatelju…
Zvonio je telefon.
– Ured Gabriela de Mefista, Maurice Čavlek pri telefonu, kako vam mogu pomoći?
Proteklo je nekoliko sekundi. Maurice je pomno držao slušalicu na uhu. Desnom je rukom uhvatio olovku i panično započeo potragu za komadom papira. Pocrvenio je. Počeo je otvarati i zatvarati usta tako ritmički da sam skoro ustao i pogledao nisu li mu izrasle škrge u međuvremenu. Sjeo je. Ustao je.
– Ali…
Ponovno je sjeo. Na pod. Legao… ustao… prdnuo od muke…
– Ali, ali… sa… ma da… ali… samo… čekajte… ma joj…
Opet je sjeo, sada sam mu utoliko pomogao da sam mu primaknuo stolicu, zahvalno se osmjehnuo, pa namrštio, pa pocrvenio, pa pozelenio, pa istovremeno promijenio dvije boje, u prugicama, što je zbilja divan efekt, to ste morali vidjeti
Opet je malo zijevao… sjećam se da ga je Himba, ribica tropskih mora, polako počela zaljubljeno gledati, tko zna što joj je sve lijepog izgovorio dok je riblje zijevao…
I onda je stao, odlijepio slušalicu sa uha, skoro da se čulo “plop!” i rekao:
– Gabriele, mlada dama treba tebe – da bi se, sveudilj držeći slušalicu u ruci, stropoštao na pod. Odozdo je za koju sekundu doprlo histerično lupanje motke od metle.
– Ušutite već jednom! Prestanite orgijati! Zvati ću policiju! – derao se prigušen slojevima žbuke i boje kreštavi ženski glas.
– Izvolite molim, Gabriel de Mefisto pri telefonu… – rekoh blago u slušalicu, otevši je iz zgrčenih prstiju Mauriceovih, čiji je ponosni vlasnik, sada poprilično ne ponositog izgleda zelenio po podu kolutajući očima… tada mi je sinulo… i prije nego je bujica ponovno započela:
– O, pa to si ti…
– …
– Dobro…
– ….
– Dobro dušo. Ali…
– …
– Ma, dobro, ali… uh… ne, nisam ništa proturječio… da, da draga… da draga… svakako draga… odmah draga… da prestaneš mogao bih se posvetiti… ne, ne draga, nisam rekao da ušutiš… ne, ne draga, ne draga, ne, ne proturječim ti samo koristim negacije… da draga, da dušo… da srce… i ja tebe volim, najviše na svijetu, nikoga ko tebe… ne draga… ne, nisam to mislio… ne draga… nikad nikog… uopće… ma, niti mačke… ne, ne, ne dušo… nisam tako mislio… ne, nisam zoofil… da draga… da draga… svakako draga… volim te dušo… pusa, bebica moja… – e tu sam spustio slušalicu, pa nek’ bude što biti ima.
Naravno, nije ona takva, barem ne uvijek, samo 23 sata na dan, i samo onda kad govori, a govori stalno, ali ja ju volim i ne mogu si pomoći, ali isto tako sam završio zeleno-slinav na podu kao i Maurice.
– Reci mi da neće doći…
– … – nisam imao što reći, zvonce na vratima se oglasilo upravo tog trena. – Idi otvori Maurice, ako možeš.
Polako puzeći prema vratima iza kojih je sve jače bubnjalo udaranje šakom popraćeno bjesomučnim zvonjenjem i obaveznim lupanjem drškom metle odozdo Maurice se sve više približavao vratima, zatim se pribrao i drhtavih koljena stao u koliko-toliko uspravan položaj, uhvatio se za kvaku i samo malo pritisnuo prema dolje da bi u sljedećoj sekundi vrata skoro izletjela iz ležišta praćena vihorom crvene kose, zelenih očnih bljesaka, uzbibanih grudiju i dvije prelijepe duge noge u prekratkoj suknjici.
Maurice se od cijele te oluje vrata, glava, nogu, ruku, onako iscrpljen “razgovorom” nezgodno našao na podu, upravo u poziciji da joj pogleda tamo gdje ne bi trebalo.
– GABRIEL! – vrisnula je, i dalje stojeći tako da je Maurice imao najbolji mogući pregled svega…
– Reci srce…
– RECI OVOM IDIOTU…
– Samo tiše, susjedi se bune…
– Reci ovom idiotu – koji i dalje gleda i sve više kuži kud gleda i što vidi – da…
– … ti prestane gledati pod suknju
– Da, upravo tako… otkud mu pravo…
– Otkud tebi pravo da se, osim za po kući, oblačiš tako da svakom muškarcu sa testosteronima u donjim granicama izazoveš nabreknuće na hlačama, ako ih još do tog trena ima na sebi?
– Otkuda tebi pravo da se dereš na mene?
– Otkuda tebi pravo da mi šikaniraš radnike?
– Otkuda tebi pravo da mi govoriš što ću obući?
– Sa istog mjesta odakle mi i pravo da ti govorim što ću ti svući…
Ne zaboravimo, Maurice je i dalje ležao, buljio, a da se pokuša okrenuti, iznenadna peraja na, za peraje poprilično čudnom mjestu, vratila bi ga u leđni položaj k’o žiroskop.
Osjetio sam ono čudno nabiranje kao da ću kihnuti međunožjem… Janjica je uzbuđeno disala tako da je to njeno disanje prelazilo u dahtanje popraćeno uzbibanim lelujanjem dva brijega, dva kupa šlaga sa jagodom, dva… mmmmmmmmama!
– M… maurice? – prodahtah.
– M… molim?
– Idi bulji nekoj drugoj ženi pod suknju.

Ono što se dalje odvijalo, nije za širu javnost.
Siguran sam jedino da je tog dana Maurice vidio svog boga.
I još se liječi od toga.

Uh!

Letiiiim… leeetiiim… naravno, da ne biste mislili, letim avionom. Iako sam, kako ono kažu đavolak, moja me pripadnost IADIR-u “priječi u korištenju nadnaravnim sposobnostima, osim u izvanrednim okolnostima, odnosno kada ne preostaje niti jedno drugo sredstvo kojim se željeno stanje/tijelo/duša/imovina ne mogu steći/namaknuti/doseći/prisvojiti, ne nužno tim i takvim redoslijedom” (cit. Članak 7, st. 3, al. 2 Statuta Društva).
IADIR? Pitate me što je IADIR? Da vam kažem? Odmah? Zahtijevate?
IADIR kratica od International Association for Devil’s Image Rehab, a za više informacija pogledajte na njihovoj stranici, adresu sam zaboravio, progooglajte malo.
Dakle, nastavimo gdje smo stali… ushićen i veseo sjeo sam u sjedalo ekonomske klase i lijepo se udobno smjestio… Kako mogu biti udobno smješten u ekonomskoj klasi? Pa, kako da vam to velim, znate, moj prirođeni šarm, nekoliko laskavih komplimenata prelijepim stjuardesama i, uostalom, sedamdesetak kilograma manje učinili su čuda, tako da sada sjedim u prvom redu, u sredini, a ispred mene malo-malo prođe kakva zanosna ljepotica u službenoj uniformi i nikada ne zaboravi reći:
– Treba li vam što gospodine… Mogu li vas čime uslužiti… Kako bih vam mogla ugoditi…
Prirodno, ostalih stotinjak putnika iza mene pomalo šizi jer su već dobili svoje prvo, i jedino, piće, ja pijem već četvrto… svoj prvi, i jedini, obrok, ja jedem već treći, i sjede pokušavajući gledati film ili zaspati, ali – ili ne vide dovoljno daleko i slušalice im ne rade ili nisu dobili jastuk… ja pak imam dva jastuka i malo spuštene stolice zavaljen dremuckam i tek tu i tamo bacim pogled na ekran.
– Oprostite…
Ženski glas iza mene. Šutim.
– Oprostite… – ovo je bilo glasnije. Moram priznati ima seksi glas. I dalje tvrdoglavo šutim.
– Gospodine! – uhaj! Pa znamo se i svađati… a to joj dobro stoji. Skoro da i meni počinje stajati.
Podignem stolac i okrenem se:
– Izvolite molim – i osjetim kako mi se spušta vilica i zaista ustajem na najosjetljivijem dijelu…
Nehotice ispustih uzdah koji je graničio sa urlikom uspaljenog gorile koji, nakon mjesec dana apstinencije , bane na proplanak dupkom pun ženki.
Lagano crvenkasti uvojci ispod male crne naherene kapice spuštali su se do ogoljenih ramena uokvirujući pravilno lice kojim su dominirale ogromne zelene oči. Od ramena dolje dvije su čvrste izbočine dominirale središnjim prizorom tek ovlaš prekrivajući pogled na vitke noge, u, naravno, ukusnoj mini suknji… Još ako ima i čizme… nek’ me ženi – pomislih.
Što mogu, vidim li čizme na ženi naprosto pobenavim… i… kao da me čula, mlada dama prebaci nogu preko noge otkrivši fino izdužene vretenaste listove u crnoj koži… mijaoooouuuu… orosilo mi se čelo… a ona tada progovori maznim glasom:
– Najljepša hvala što ste mi oslobodili prostor za noge, a sada, molim vas, otpužite natrag sa svojim urlikanjem i slinjenjem ili ću pozvati stjuardesu da vas otpremi tamo gdje vam je mjesto…
Totalno zapanjen, spuznuh natrag na sjedalo. Jedno sam vrijeme buljio pred sebe, totalno ne vjerujući što me snašlo.
Dobro, razmišljao sam, nisam baš neki zavodnik, to je točno. Već dugo nisam bio sa ženom u tom, kako kažu, biblijskom smislu. Normalno je, barem sam tako negdje čuo, da se čovjeku uslijed apstinencije svaka šuša može činiti nebeski jebozovnom, ali u ovom bi slučaju to bila čista racionalizacija… a ova je zaista jebozovna.
Pogledom naprijed snimio sam da je ustajanje sa sjedala dozvoljeno. Susjedna sjedala su slobodna, zašto da ju ne pozovem naprijed…
– Oprostite… – sad je na meni bio red. Ali, začudo, odazvala se…
– Opraštam – reče kratko i udubi se u to što je radila, apsolutno ništa, a to je radila sa toliko erotike u pokretima da mi je srce skoro iskočilo. Pogledala me:
– Što, još ste tu? Još ne drkate u WC-u?
– A zašto bih?
– Pa zar vam nisam privlačna? – i namjesti pozu kojoj bi i eunuh teško odolio, izbacivši kuk tako da je izgledalo da ga je namjerno iščašila… žena mora da je gimnastičarka, na tako skučenom prostoru to napraviti sa nogom… manje bi me začudilo da ju zabaci na leđa…
– Zapravo i ne. – rekoh i nonšalantno se okrenuh svom jastuku, svom filmu, svojim grickalicama, limunadi i zluradom kikotanju.
Smijuljeći se potiho, upravo najbolje počeh uživati u zamišljanju obješene face te prokletnice zlobnog mozga kadli čuh njen glas:
– Oprostite – u poluokretu, onako kroz uzani prorez među sjedalima spazih kako se podigla iz sjedala dovoljno da joj vidim bedra i da opet izludim. Klečala je (o, mama!) i podignute ruke (o, sisâ!) zvala stjuardesu… – gospođice… gospođice!… Gospođice!!
– Izvolite molim – do nje doleprša sama voditeljica smjene sa popisom putnika u ruci – … gospo… đice… 2F… 2F… a! Izvolite, gospođice Krpić.
Sledio sam se.
Koljena pretvorenih u vodenastu želatinu, osjećajući iznenadnu slabost i mučninu mirno tiho se ukipih i uvukoh u sjedalo pokušavajući biti što je moguće neprimjetniji.

Kada bi mi barem netko mogao objasniti što ona radi u istom avionu u kojem ja putujem na sastanak s njom?
Kada bi mi netko barem mogao objasniti za koga vraga ja takvog komada mislim intervjuirati da mi bude – čistačica?
Kada bi mi netko mogao objasniti i to da će, kad sletimo, žena shvatiti da cijelo vrijeme hodam za njom i da oboje idemo u istom smjeru?
A kada bi mi netko, opet, mogao objasniti zašto ja sad tu toliko razbijam glavu s tim kada ona tamo otraga upravo kuje zavjeru, a stjuardese se počinju rojiti oko nje što joj je glas uzbuđeniji i šapat reskiji.
Spominju se riječi kao “smrad”, “gad”, “pohotnik”, “izbaciti”, “padobran”, “odmah”.
Nagon za samoodržanjem je ipak jači od seksualnog.
Ustao sam, popravio odijelo, poravnao kravatu, nakašljao se…
– Koji seronja – padne komentar iza mene, višeglasni, raznih glasnoća, ali jednoglasan.
Pomislih na tren što bi bilo da sam rekao da mi je privlačna. Valjda bih već odavno osluškivao fijuk vjetra i nadao se da će se padobran otvoriti.
Stao sam pred nju. O, mama, kako ta žena izgleda! I, o tata, pa ja nisam normalan – ona da mi bude čistačica… zbilja sam seronja…
Ali prikupivši dovoljno snage u glasu rekoh:
– Gospođice Krpić… – ne smijem dati da me prekine… već je uzela zrak… – ja sam Gabriel de Mefisto. – a uzeti zrak završi negdje u limbu između želuca, dušnika i jednjaka što je, osim što je riječ o poprilično nezgodnom mjestu, uslijed nedokučivih puteva anatomskih rezultiralo jednim bučnim “Burp!” i odsjajima crvenog na njenim besprijekornim obrazima.
– Ja, ja, ja – uzvrpoljila se na sjedalu time dodajući samo na privlačnosti budući se sa svakim vrpoljenjem suknja dizala sve više, a ruke letjele sve češće u zrak
– Smirite se. Poletjet ćete.
– Vi, vi, vi – ustala je, pružajući i ostalim putnicima pogled na donji dio svoje guze, barem onima koji su to gledali straga, meni je pružila puno više… i ćušku, dok je spuštala suknju… i to opaku zidarsku pljusku, vješto ispaljenu iz ramena tako da mi je vilica utrnula pa nisam znao što je to moja ruka refleksno zgrabila na, a valjda mom, licu. Brza dijagnoza – tzv. “Potres pljusnutog mozga”. A onda je krenula bujica:
– Vi prokleti, gadni, smrdljivi, napaljeni, jebeno odvratni, izmoždeni, perverzni, glupi… ostala sam bez pridjeva vi, vi, vi… vi idiote!
Ona je ostala bez pridjeva… ja sam ostao bez riječi, a i da nisam, ne bih baš puno rekao jer, kako mi je vilica dolazila natrag u funkciju osjetio sam kako mi se usta pune nečim toplim, a jezik vrišti od bolova. Držeći sveudilj ruku na obrazu, pipnuh se po usnicama i pogledavši spazih tragove tankog curka krvi… zagrizao sam jezik kad me opalila… sigurno bi ono što bih pokušao izgovoriti bilo poprilično krvavo i očajno nerazumljivo. Zato sam ispustio jedno mumlavo
– Mmmm? M-mm! Mmmm-mmm-mm! M.
– Vi ćete meni da sam ja kurva?
– MMMMMMM!!!! – a iskolačene oči su joj, nadam se, dobar pokazatelj da me krivo shvatila i da ne želim novi… umphhhhhh! – uh-da-rac… pogotovo ne u jaja.
Besramno šišteći i prdnuvši od muke spustih se nimalo elegantno na pod.
Cijeli je svemir plesao kan-kan, sambu, rumbu, ča-ča-ča i foxtrot, odjednom, i to sve baš oko moje glave… prije nego ću izgubiti svijest kroz glavu mi je prošlo:
– Kakav vodvilj! – i tračak dvije dobro oblikovane noge u čizmama visokih, vrlo visokih i vrlo tankih peta, između kojih sam pao, zajedno sa mrakom.
-*-*-*-*-
Probudili su me mirisnom solju tamo u prvoj klasi, možda kojih desetak minuta kasnije.
– Gospodine Gabriele, gospodine Gabriele – zabrinuti glas najslađe stjuardese dozivao me kroz “daljine meglene i kalne”.
– Aaaa? U! Eeeee… – samo samoglasnici, i maglica… pastirska idila.. ja mekećem, oko mene magla, samo fali pastir.
– Pri svijesti je.
– Jeham, jeham, dovho ham – progovorio sam pokušavajući uskladiti jezik koji me ne sluša sa utrnućem tjemena uzrokovanog nedavnim upadom privlačnog koljena u obiteljsku intimu.
– Što?
– Hazhem da ham dobho. – dovraga, što sam to odgrizao? Pola jezika? Upitno pogledah prema gore.
– Nije vam ništa, malo ste se ugrizli za jezik, to će proći – reče neka nepoznata žena diskutabilno srednjih godina. Da mi Krpićkino koljeno nije nanijelo toliko boli već bih bio spreman trošiti testosteronske izljeve na tu crnku. – Ja sam liječnica – pojasnila je bar svoje svojstvo. Ponovno uputih upitni pogled, švignuvši očima prema dole…
– Nije otpao, boli, znam, proći će i to. – i osmjehne se otkrivši red prekrasnih bijelih zuba… Vademecum jebimewhite, izgleda. Pokret na “onom” mjestu i oštra bol me upozore da još nije vrijeme za libidiranje.
– Gje he Hlfihha?
Začudo, to su shvatili bez suvišnih što, kako, gdje, kuda i kamo…
– Ovdje sam gospodine Gabriele – i nešto crvenokoso, zelenooko, ljeponogo i sisato lagano mirišući na cvjetnu livadu, lavandu i limune sjedne pored mene, opet mi zadavši muke sa donjim postrojem jer mi se “prikazala” do kraja svojih malih gaćica, ako je ta crna mrljica u dnu nogu uopće predstavljala gaće.
Koji sam ja loš poslodavac. Ne, ja sam loš “zapošljavatelj”… žena još nije niti bila na intervjuu, a već je, zaštite radi, morala prebiti svog šefe, budućeg šefa… o grozote… a budući šef je, k’o za vraga, natopljen testosteronom k’o krpa benzinom u Molotovljevom koktelu, i to u gornjim dozvoljenim granicama, i stalno ima tu sreću da ga okruže komadi baš kad ne treba i da je najzgodniji od komada najnezgodniji za ono što bi s njim bilo najzgodnije raditi.
– Ophofsise – započeo sam.
– Oprostite vi meni… nisam baš zahvalno započela svoju karijeru kod vas… ako sam je uopće i započela? – i suzica zacakli odjednom u kutu tog lijepog zelenog oka… damn… ili ću se morati uštrojiti ili ju oženiti… a zaposliti ju tek poslije medenog mjeseca
Toliko o mojoj vještini intervjuiranja novih zaposlenika. Ne mogu podnijeti suze, ženske suze pogotovo ne, a suze iz tako lijepih očiju… nipošto… prokleto bilo, moram brzo razmišljati… pravom glavom… samo bih trebao znati koja je prava… gornja, donja… tko zna…
Odjednom shvatim da me boli samo jedna stvar, znate ono – ma boli me “ona stvar” za te stvari i slične gluposti, oprostite na digresiji, i shvatih da je tišina već predugo preznačajna.
Odluku sam donio…
– Hoćete li se udati za mene?
Bljesak bijesa, ruka kroz kosu, druga negdje na boku blizu ruba suknje… (uu, mmamma! Uz Elvis-intonaciju)… odluka u očima:
– Pa… što kažete na… hm,… NE?!?

P.S.
Nakon duljeg vremena sjedim preko puta Pisca:
Ja: Čuj, ti ovako misliš sa mnom svaki put?
Pisac: Kako to misliš?
Ja: Pa, tako – ja se napalim, pa dobijem košaricu
Pisac: Ne, ne baš uvijek ovako
Ja: Nego?
Pisac: Pa… ovako,… hm… neki puta će košarica dobiti tebe… tvoju glavu, tvoju ruku, možda jezik…
Ja: No, daj… Mislim, znam da baš nisam uzoran lik za pisanje o njemu, ali da baš tako postupaš sa mnom?
Pisac: A što hoćeš? Tko od nas dvojice ima komade, a tko može samo pisati o tome?

Likovi: Pisac, Lik
Vrijeme radnje: nebitno
Mjesto radnje: nebitno

Lik prilazi Piscu dok ovaj bezbrižno sjedi za svojim pisaćim stolom i veselo prebire po otvorenim stranicama na internetu:
Lik: Što je ovo?
Pisac: Koje?
Lik: Ovo. (baca na stol pred Pisca nekoliko listova papira)
Pisac (čita):
“- Dobar dan, poštovanje, ljubim ruke milostiva, kistihand.
– O, kakva čast, pa to ste vi! Posljednja osoba kojoj sam se nadala ovako kasno navečer.
– Zar smetam?
– Ne, nipošto, izvolite, uđite, uđite… no, zašto se sramite, Klarineta vas čeka, željno… da ste barem javili da dolazite, pripremile bismo vam malu zakusku…”
To? To je moje… odakle ti to?
Lik: To je tvoje, da, to znam… a… o čemu je to tvoje?
Pisac: O tebi.
Lik: O meni? (čita dalje tamo gdje je pisac stao)

“- Ne, ne, nipošto, znate, ne smijem…
– Ma dajte, molim vas, čitavi svijet je danas na dijeti, što za čovjeka poput vas znači nekoliko prženih pilića, dajte, ne govorite…
– Gospođo Leptirida, ja vas preklinjem, ne spominjite mi hranu, jedva se suzdržavam…
– Ali, kako ćete onda, zaboga, dragi moj, savladati neutaživu moju Klarinetu?
– Hrana je hrana, Klarineta je Klarineta, za nju uvijek ima mjesta…
– Hi hi hi hi hi… vječni šaljivac… Klarineta dušo… Klarinetaaaa ????
– Da teta Leptirida?”
(staje)
Lik: Leptirida?!? Klarineta?!?
Pisac: Što, nešto nije u redu?
Lik: Zasad ništa nije u redu, kasnije vjerojatno niti ništa neće biti u redu. (čita dalje)
“- Pogodi tko ti je došao…
Na vratima sobe u dnu poprilično dugog hodnika ocrtala se prilika povisoke djeve naslonjene rukama na dovratak, uzbibanih bokova.
– Ah, da si se barem javio, viteže moj…
– Nisam stigao, Klarineta dušo…
– Ostaviti ću ja vas golupčiće nasamo… – prošapće teta Leptirida i odšulja se za svojim poslom.
Krajičkom oka je Klarinetin posjetitelj spazio lelujanje gušterolikog repa iz proreza Leptiridine suknje. Lagano se osmjehnuo.”

Lik: Ja se osmjehujem jer vidim da ta… Leptirida? ….ima gušteroliki rep? Hrmpfff… mrmlj…
Pisac: Čitaj dalje…
Lik: Imperativ?
Pisac: Kako želiš… čitaj
Lik: (čita) “Klarineta se privila uz njega, započinjući svoj zamamni ples… lijeve je noge obje obavila oko njegovog struka dok je prednjom desnom zakoračila unatrag gotovo ga odnoseći u svoj brlog. Stražnja je desna noga poslužila da zalupi vratima. Trećom je rukom upalila svjetlo dok su se svaljivali na krevet.
Gledale su ga njene zelene zmijske oči.”

Lik: Tko je tu lud? Prvo grušteroliki rep, sada noge, ruke, zmijske oči… Huh…
Pisac: Svidjet će ti se… čitaj dalje
Lik: (čita): “- Što ćemo danas raditi?
– Da li ti je netko već rekao kako si maštovita? Daj da te pogledam… – reče “vitez” i pogledom obuhvati svoju četveronožnu troruku ljubavnicu… opet je iskoristila svoja znanja prikupljena u tko zna kakvim bizarnim bordelima i na sebe navukla, kako je to ona zvala, najerotskiju kombinaciju ikad, mješavinu cipela i čizama, haltera i samostojećih čarapa, dugih i kratkih rukavica, kože, perja, plastike i koječega. Gornji grudnjak je bio čipkast i proziran, donji crn i kožnat, a srednji paperjasto- najlonski…”

Lik: Petparački pornić začinjen suvišnim udovima… Misliš da će se to nekome dopasti?
Pisac: (zadovoljno se smješka, njemu se sviđa, a mašta mu radi, nutka Lik) No, daj, čitaj…
Lik: Mogu li sjesti? Malo mi je, ono, mučno
Pisac (začuđeno): Mučno? Sjedni, sjedni samo…
Lik: (sjeda, čita): “- Znaš, podsjećaš me na nekog, samo ona nije imala više nogu i samo dvije ruke, ali po sisama ste tu negdje…”
Lik: Loša asocijacija (čita dalje) “- zastao je, izmakao glavu dobro naciljanom udarcu stražnje desne i nastavio. – … ali tvoje su kudikamo ljepše i sočnije… i podsjetio se – laskanje, laskanje, laskanje… i kod takvih kakva je Klarineta ne možeš pogriješiti. Uostalom, pogriješiti ovdje znači biti pojeden, a Klarineta i njoj slične jedu sporo, vrlo erotično, naravno ako se čovjek pali na to da ga živa jedu i seksualno izrabljuju.
Podsjetio se na nedavno nađene ostatke jedne takve gozbe u veži njegove zgrade… samo koža i jedno oko… brrrrr… i pomisli – Radije jebem nego da me jedu…”

Lik: Bljuj! Bolesno… jesi li ti pri zdravoj? Tko će živ to čitati, pardon, tko će to objaviti? (čita dalje, vidno iznerviran, ne čeka Pisca koji je htio opet izreći svoje ‘čitaj’):
“Nagnuo se nad Klarinetu koja je mazno podigla prednje noge otkrivši nešto što je u prvi mah sličilo na stidne usne lijepe pičkice, ali je vitez znao da je iznutra negdje snažna munjevita čeljust i da je dovoljan jedan krivi pokret da ga ta čeljust smrvi.”
(Lik se mršti, stišće papir, na čelu mu udara žila ludara ne primjećujući da tim udaranjem radi nespretnu rimu)
“Posve gol, uperenog spolovila, lagano se zabijao u Klarinetu da bi potom čvrsto stisnuo zube. Nisu mu nikada bile previše jasne tehničke pojedinosti, ali za to su brinuli pirotehničari koji, ionako, griješe samo jednom. Ako su pogriješili i njemu će biti svejedno, ako nisu…”
Lik: Ma daaaaj, koja su ovo sranja… (ali čita dalje)
Žbram!
Eksploziv se aktivirao, dobro usmjeren na Klarinetinu unutrašnjost. Tek dvije male ogrebotine koje su se pojavile oko viteškog pupka svjedočile su da je posao obavljen.”

Lik: O Kriste premili Bože… pardon, ne smijem psovati… A u pizdu materinu… (i čita dalje iako bi najradije prekinuo, ali nije siguran što da baci kroz prozor – Pisca ili “pismo”)
“Klarineta se naprosto rascvala na krevetu, eksplozijom rascijepljena na četiri dijela koja su se držala ostacima vrata. Vitez to u sebi prozove “bananizacijom reptiloida”.”
Lik: Ma u mažju vrater… luđak… (čita dalje, Pisac se već rastapa od samodivljenja, čini mu se da je upalilo)
“To je bolje nego na treningu, čak ima i neke erotike…
– Klarineta? Klarineta dušo? – na dovratku je stajala teta Leptirida. Vitez se već povukao u suprotni kut sobe, navukao odjeću i spremno čekao… ono što slijedi biti će gadnije. Teta Leptirida je zaurlala, razjapila ralje i krenula u njegovom smjeru, spremna da ga…
Žbram!
Novi udar, okrenut i usmjeren prema vitezu malo ga je prikliještio uza zid. Pošprican iznutricama gledao je kako draga teta kojoj se dimi ispod prsiju, začuđenog pogleda, pada na pod.
Iza nje je stajala ona… njegova spasiteljica, sa još pušećom se sačmaricom u ruci….”

Lik: (diže glavu, hvata papir među prste i lagano ga trga, zatim gužva rastrgane dijelove, trlja ih jedan o drugi i naposljetku ih baca Piscu u glavu koja se za to vrijeme već odmaknula od cilja pa papir pada beživotno iza radijatora).
Lik: Jebamipasglavu, pa ti nisi normalan! Pa tko misliš da je toliko glup da prihvati ovo… ovo… škrabanje? Da meni pas glavu… tebi pička materina… i s tim da se složim i da to autoriziram? A ne, ne,… ne može… ili smisli nešto suvislije ili ću ti oduzeti pravo na pisanje o meni…
Pisac: Ali Gabriele…
Lik: Nema ali… pa takve bedastoće nije pisao niti Drake Floyd… natječeš se za nagradu za najblesaviju priču?
Pisac: Zašto? Meni je to dobro…
Lik: Je, tebi i možda tvom lijevom zvučniku, ako dobro čujem desni ti nešto gunđa…
Pisac: Ne, to je zbog…
Lik: Nije bitno… Gle, jel’ tebi jasno tko sam ja?
Pisac: Je.
Lik: No, tko sam?
Pisac: Gabriel de Mefisto, moj lik
Lik: Kurac. Ja jesam Gabriel de Mefisto, ali ti si moj opisivač, mada ja nisam tvoj lik, razumiješ?
Pisac: Ne u potpunosti…
Lik: I još se uvijek čudiš zašto nisam tvoj lik?
Pisac: (gasi računalo)… Niti ne… OK… što želiš?
Lik: Bezuvjetno?
Pisac: Bezuvjetno.
Lik: Bilo što?
Pisac: U granicama opisivosti…
Lik: Koje su kod tebe poprilično marginalne… da… hmmm… dakle, ne trebam baš previše tražiti jer bi mi se moglo o glavu obiti… dobro… dakle… da vidimo… ovako…
Pisac: Kako?
Lik: Piši…
Pisac: Čekaj, da upalim…
Lik: Piši na papir, valjda još znaš kako?
Pisac: Valjda… (uzima papir, troši puno vremena na nalaženje olovke koja piše, zatim mu Gabriel daje svoje naliv-pero, Pelikan naliv-pero) Pričaj…
Lik: Dakle, želim da do sada ispričanu priču djelomice zaboraviš, da vratiš Mauricea, da vratiš Garmozela i Bezimela, hoću akciju, hoću komade, hoću duše. Hoću više opisa, hoću manje kila, hoću konačno tu svoju Krpićku za čistačicu. Jasno?
Pisac: K’o noć… ovaj… k’o dan… ovaj…
Lik: No… jel’ jasno?
Pisac: Najjasnije što može biti.
Lik: I…
Pisac: Da?
Lik: I neka bude smiješno za popišati se…
Pisac: Dobro.
Lik: Hoćeš li to moći?
Pisac: Valjda…
Lik: Valjda?
Pisac: Ne, ne valjda, svakako… da, svakako…
Lik: Hvala.
Pisac: Molim.

Ovdje se zahtijeva pronicavosti

Ovdje se zahtijeva pronicavosti
Tko je pronicav neka odgoneta broj Zvijeri
Jer, njen je broj uistinu broj Čovjeka
Taj je broj šeststotinašezdesetišest!

Biblija, Novi zavjet, Evanđelje po Ivanu, Otkrivenje, 13:18

There’s a lady who’s sure
All that glitters is gold
And she’s buying a stairway to heaven

… putovali smo…
… prema…
… raju …
… Raju?
Nešto je čudno.
Anđeli lepršaju oko nas u svojim latex bijelim suknjicama i mrežastim halterima, u toplesu…
– Oprosti… Raj? Ili bijeli fetiš latex pakao?
– Pa… zar to nije isto?
– Nisi smiješan, uopće…

And she’s buyin’ a stairway to heaven…

Vrata raja, ogrebena lancem na čijem kraju visi kuka… ruka?
Opet je netko lud…
– Jesi li siguran da me vodiš u raj?
– Opusti se, rekao sam ti da niti raj nije više kao što je nekoć bio
– Da, definitivno mi sliči na fantaziju napušenog epileptičara
– Izvoli, uđi… – i gurne me, sasvim nerajski, kroz rajska vrata…

… vrata… a? NE!
… nema NIČEGA!!!
A!
Aa!
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

Dok sam se pribrao…

And she’s buyin’ a stairway to heaven…

… i ta prokleta stvar od Zeppelina…
… već sam letio punom brzinom prema dolje, onako, propadajući, tiho, padajući, kao u snu…

So… so you think you can tell… heaven from hell

…aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa….
Površina onoga za što sam s punim pravom držao za zemlju koja će me sad na primiti i rasprsnuti na nekoliko kvadrtanih metara približavala se spektakularno…
… sporo…
… psihodelično…
… u spirali puževe kućice na leđima moruzgve… ili je ta simbioza obrnuta…
… padao jesam, ali padao sam kao da sam frizbi, polako, u vrtnji i laganom luku, kao da me netko ispišao odnekud… to više nije bio onaj isti, stravični pad…
Koji mi se kurac događa?
Prvo me ubije šleper, onda budem žensko, pa zbrišem u tijelo od stopedeset kila, pa skoro pojebem klijenticu, pa joj maznem tu neku tjelesnost…
Čekaj… jel’ ja to imam onaj završni film?
Ne bih baš rekao… pomalo parcijalno… kao da sam ga već nekoliko puta imao… dođe mi da zapjevam “Moj život je, moj život je… moj život je… sa-pu-ni-ca”.
I je, i tako ću i završiti – kao mjehur od sapunice, a ovo sada je moja katastrofična posljednja minuta, sekunda… sad ću na…
Krepati…
…aAAAAAAa…
Uz lagani trzaj prema gore, tresnuh o nešto tvrdo…
… gdje sam…

I’m running back, I will return…

Kad bi bar kroz sav taj košmar, za koji sam siguran, bar sada, da je san, prestala ta glazba.

Auuuuuuuuu

Tik, tak tik, tak tik,tak…. Dong! Donnnggggg! Drinnnnnggggg!

Zašto snovi uvijek ovako očajno zvižde, urlaju, zavijaju, cvile, zvone?!?

Zvone!?!
Budilica!!??!

Da, budilica!
Ukočeno se odbivši od kreveta, špricajući znoj svuda po sobi (da, zidovima bi od tolikog znoja trebalo sušenje) sjedoh razrogačenih očiju u krevetu… moja soba… moje plahte… i moj znoj, ledeni.
Deja vu?
Ima li mačka na mom krevetu?
Divljački sam se izokrenuo oko svoje osi, mačka nigdje nije bilo, pronjuškao sam zrak…
… nema smrada govana…
Recite mi da sam sav taj košmar SANJAO!
A jedan lagani glas pored uha mi prošapće:
– Nisi, sve je to u tvojoj glavi.

-= ** =-

Dvije su siluete stajale u mračnom hodniku negdje u podrumu. Oko njih se širio smrad mokraće, i razvlačila slinava vlaga. Ponegdje bi odjeknuo sablasni krik… vrisak… urlik… štogod…
Prva silueta natakne monokl, dotakne cilindar i krene prema izlazu iz tog užasa govoreći:
– E, moj Maurice, nikad od vas psihijatra… pogledajte samo svog Gabriela… niti nakon šezdeset umatanja u mokru plahtu i dvadeset potapanja u led, njemu nije bolje… c-c-c-c-c…
– Da, svakako, razumio sam gospodine Freud… hvala najljepša.

-= ** =-

Zavjesa.
KRAJ.