Quo vadis domine, kocke, karte, pikado, mikado…

Zadnji put je trčao iz rova… sada opet trči… quo vadis Gabriel?

…povukao me je za rukav tako hitro da sam pomislio kako ću u blatu ostaviti barem jednu čizmu, ako ne već obje. Nisam siguran da sam ikada čuo škripanje guma po blatu, ali ako i nisam, sada sam bio prisiljen startati tako da su mi đonovi zaškripali blatom kao ljetni start automobila na semaforu…
– Hej! Kud tako brzo?
Na pitanje mi je odgovorila salva koja je zatutnjala iza nas zasipavši nas slapom žitkog blata. Kiša je padala već treći tjedan, ustvari, nije niti prestala od onog fascinantno šeprtljavog bijega iz Bistroa Hellhole, prije, zamisli, tri tjedna… moram sam sebi čestitati na asocijativnosti, nema mi druge, kad mi nitko…
Misao mi se prekinula kad me Stari Vrag cimnuo za rukav tako jako da sam sasvim jasno začuo krckanje konaca na šavu rukava u visini ramena (hrršt… trkk… trkkk… krsk)… i doživio mentalni ekvivalent pregriženog jezika, kad vam mozak počne frfljati i pri tome boli svaki pokret…
– Probudi se… hodaj!
– Pa budan sam, hodam.
– Ali ne dovoljno brzo…
– Ako budem hodao brže to više neće biti hodanje…
– Semantika, vražja semantika… ako ti je lakše – onda trči.
– Pa i nije mi lakše… jesi li kada vidio trčeću bačvu?
– Do sada? I ne, priznajem. A ti… ti pretendiraš na to da postaneš prva trčeća bačva?
– Zapravo i ne.
– Onda počni! Da ne postaneš leteća!!! – vrisnu Stari i nekako me progura pored sebe uz uski zid kanala, rova, što li već, kojim smo trčali, naglavce me ubaci u zemunicu i sam uleti za mnom praćen slapom barutom prožetog blatnog pljuska i tutnjanjem eksplozije čiji je udar bio tako jak i tako blizak da mi se činilo da mi je netko odigao tjeme i s treskom ga spustio, k’o da u glavi kuham kakve posebno opake, ali i fine kobasice čije se arome ne smije izgubiti niti dašak.
– A u vražju mater! – netko opsuje iznutra, mada mu je glas bio poprilično grgutav, a kakav bi i bio kada je, vjerojatno potaknut našim vehementnim ulaskom, progutao popriličnu količinu te nadasve ugodne i nimalo smrdljive žitke tekućine koja najmanje veze ima sa čokoladnim pudingom, osim što, onako muljasta, poprilično slično izgleda, ako se zanemare mnoge sitnice, što u procesu apstrakcije i nije teško napraviti.
Dok sam zbunjeno žmirkao, obliven blatom kao veselo prase nakon napornog valjanja sa ostalim svinjama, pri čemu je ova usporedba krepala u svim svojim aspektima, osim možda u aspektu kilaže, spodoba koja je psujući otirala blatni pokrov sa lica postajala mi je sve poznatija… visok, izdužen, definitivno ne spada ovdje… ne stoji mu uniforma…
– Maurice!?!
– Gabriel!?!
– Pao bih ti u zagrljaj, ali mislim da bi to previše sličilo hrvanju u blatu.
– Da, a tko zna tko je od ovih jadnih vragova uokolo dovoljno seksualno frustriran da mu se to učini dovoljno erotičnim…
– Vidim, nisi izgubio smisao za humor…
– Vidim, nisi izgubio britak jezik, a niti bačvast’ stas…
– Pjesnik?
– Ne znam.
– Zvuči na Balaševića.
– Na koga?
– A što sam rekao?
– Rekao si, citiram: “Balaševića”…
– A koji je taj?
– Otkud znam, pa ti si ga spomenuo.
– Maurice, ne pravi se lud, uopće nemam pojma tko je taj “Balaševića”.
– A Gabriele, onda zajebi usporedbe kad pričaš o stvarima o kojima nemaš pojma…
– Gospodo… vi se kao, poznajete? – upita Stari Vrag.
– Zapravo ne – uskoči Maurice prije nego stigoh reagirati – kad si čuo da se ljudi koji se poznaju oslovljavaju imenima, govore jedan drugome ti i razgovaraju onako kako se drugi ljudi svađaju? Dakle, današnja mladež, pa to je nečuveno! Nigdje kulture… – i uvrijeđeno frke nosom uslijed čega nebrojene blatne kapljice veselo potrčaše mom licu u susret… lice ih nije prepoznalo.
– Da, imate pravo, oprostite. – snuždeno će Vrag i povuče se u kut zemunice u kojoj je do malo prije sve plivalo u blatu, a sada je plivalo samo sedamdesetak posto njene zapremine. Istini za volju, blato je polako nekud oticalo, ali nisam imao baš volju provjeravati kuda to otiče, sigurno ne na neko prekrasno mjesto sa lounge barom, švedskim stolom i laganom digestivnom glazbom začinjenom lijepim hostesama, jer je to u tom trenu bilo mjesto gdje bih najradije ja otekao…
– Maurice… – priprijetih mu prstom – … ti vraže jedan!
– Gabriele… – priprijeti i on meni – …ti vraže jedan!
– Kopiraš!
– Ne.
– O da… kopiraš.
– O ne, ne kopiram…
– O, da, da, da… kopiraš, kopiraš, kopiraš…
– Gabriele!?!
– Maurice?!?
– E, kužiš, daj en rise!
– Ćune ševi.
– Brodo.
– Pio si?
– Ne, zašto?
– Petljaš jezikom.
– Pa to činim stalno… čekaj dok krenem jetljati pezikom…
– A to radiš jedino nakon litre alkohola, ali tada se i dimiš.
– A, sjećaš se?
– Kako da ne, naš prvi, i jedini, zajednički i uspješni posao…i moje prvo… prvo pijanstvoooo…
– Ahhh… sjećanja… ahhh Bogatićka…
– E da… koja su to vremena bila… – protegoh se i malo bolje namjestih – Što ne znači da se ne mogu vratiti…
– Misliš?
– Zašto ne? Kad rat prođe…
– Znaš, kada bih svaki puta kada mi netko veli “kad rat prođe” dobio jednu dionicu…
– Bez reklama, pa čak niti u zemunici! – prekinuh ga čim je zaustio… što je već želio zaustiti.
– … dobro… dakle jednu dionicu… sada bih već imao puno dionica i ne bih ovdje sjedio kao limun i čekao džin…
– Prvo, kradeš rečenice…
– Ne, samo citiram…
– Dobro, hajde, citiraš, ali obično se čeka limun, a ne džin…
– Detalji i sitnice, nevažni za ovu priču.
– Kao, uostalom, i naš razgovor, ako se ovo može tako nazvati.
– Da, sjedimo do pojasa u blatu, vani tutnje granate, a mi čavrljamo…
– He he… cool… ain’t it?!
– Da, ako si ti Beavis, a ja Butthead…
– Ne gledam emtivi
– A kako znaš da su oni na “emtiviju”?
– Tko to ne zna…pa baš su jučer gostovali dole u logoru, znaš ono – za naše snage i tome slično, imali su predstavu, simpatični dečki. Beavisa je zgazila pobješnjela natikača, ne pitaj kako, a Butthead je završio karijeru zabivši si dupe u glavu…
– Valja glavu u dupe.
– Upravo obrnuto.
– Grozna smrt.
– Ali je konačno postao sličan sebi.
– Bolje sebi nego tebi…
– Ili tebi.
– Radije ne bi.
– Gabriel… odjebi.

Uzmi što ti život pruža

Gabrielada ide dalje… ovaj put Gabriel se pretvara u Švejka…

– Uzmi…
Sa nevjericom sam gledao u prljave prste koji mi nude komad, komadinu u mojim izgladnjelim očima, pomalo starog, mrvljivog, ali uz devizu “u sili vrag i muhe ždere” (istini za volju u niti jednoj sili do sada nisam žderao muhe, pa ma koliko bio vrag), zapravo još uvijek jestivog kruha… a gladan sam… joj, i kako… danima nisam ništa jeo…
– No, uzmi,
Zahvalno pogledah umrljano lice starog vraga sa zelenom trakicom oko lijevog rukava na brzinu sklepane uniforme…
– Hvala – promrmljah i nagurah taj nebesko fini komad kruha u zube i zamalo se uguših mrvicama koje su same krenule, bez pitanja, u dušnik. Srećom pa su imale gdje stati i vagati dali da krenu dalje ili ne, sjedeći kao ptice na grani na maloj izbočini negdje na sredini grla, koja je predstavljala zadebljanje nedavno uspješno prerezanog vrata. Odjednom shvatih da me Stari Vrag nešto pita:
– Molim?!? – progrcah između slapova sline koja je pojurila probaviti taj nebeski obrok.
– Kako ti je ime?
– Gabriel
– Onaj Gabriel?!?
– Koji “Onaj” Gabriel?!?
– Luciferov zet…
Hm… sad je na meni bio red, da pokušam vrdati ili ne, ali je zalogaj kruha ipak prevagnuo…
– Hm… ovaj… da… taj sam…
– Dobrodošao junačino!!! – drekne Stari Vrag i opali me zdušno posred leđa.
Mrvice su donijele odluku i u frenetičnom udahu, koji je bio popratna pojava naglom uzimanju zraka prilikom udarca čiji je tupo reski “šprask”, kojim se podiglo par oblačaka prašine iz prljavog kaputa kojim sam se ogrnuo tamo, vani, a pripadao je jednom od sirotih vragova koji su poginuli, još odzvanjao u mojim uspaničenim ušima i tom se odzvanjanju priključio grčeviti kašalj koji je govorio u prilog tome da su mrvice produžile u dušnik.
– Hej… koji ti je vrag? – uzbuđeno je klepetao Stari Vrag
Ja sam samo hvatao zrak hripajući i pokazivao na leđa poprimajući finu ljubičastu boju tena, onu kvalitetnu boju sa kakvom samo utopljenici i obješenjaci dolaze u pakao po završetku svojih smrtnih karijera, sa namjerom da započnu besmrtnu… rijetkim to i uspije, većina ih bude svedena samo na gorivo… no, ljubičasteći mahao sam bespomoćno, lio suze na kojima bi mi i krokodili pozavidjeli, frcale su na sve strane, i pokušavao pokazati Starome da me još jednom lupi po leđima, bar približno na isti način kao i prvi put… možda mrvice nauči pameti… shvatio je… “Badašprask!!!” – ponovno oblačići prašine, bol u glavi, oči su mi izletjele na ticalima, u tom sam trenu valjda sličio kakvom kukcu, a mrvice su s olakšanjem odlučile ipak izići iz dušnika i krenuti pravim putem… mogu se pohvaliti kako sam par mrvica, uz pomoć prijatelja, ipak izveo na pravi put.
– Sad je bolje?
– Jhe…
– Ne smiješ biti pohlepan…
– Ne nudi me sa starim kruhom…
– Ne seri
– A to? To nisam već par dana… koliko sam jeo, toliko i serem…
– Sereš ti k’o da jedeš redovito…
– Otkud znaš za mene?
– Kako ne bih… pa zbog tebe je sve ovo i počelo…
– Kako?
– Nepotizam i ostalo…
– Misliš – ja se zakoljem da se izvučem iz ugovora…
– … a tvoj te tast ponovno slijepi i vrati među mrtve… da… to mislim…
– … ili kao što sam već jednom čuo…
– … nemaju svi Lucifera za tasta…
– … da tako je… to sam zaista već negdje čuo…
U blizini prasne eksplozija…
– Hej, pa ti se bojiš!
– Otkud ti to? – upitah ga sa zemlje, lica u blatu kojem je po mirisu bilo bolje da ode na liječenje – imalo je gljivice, sigurno.
– Što ja znam… valjda po tome što si legao k’o pokošen… mislio sam da te pogodilo..
– A ti?
– Ja sam ti Viking, a Vikinzi…
– … se boje jedino da im nebo ne padne na glavu… da… i to sam već čuo…
– Ti bokca što si ti informiran. Nego… sam si?
– Sada više ne.
– Nisam to mislio… – još jedna, ovaj put glasnija eksplozija odjekne u blizini. Malo se zemlje skotrljalo u zemunicu zajedno sa jednom podlakticom. Netko je vani vrištao. – Ops… ovo je bilo blizu.
– Zbilja? – promrmljah pljujući pljesnivo blato iz usta.
– Sve su bliže. Dođi, idemo.
– Kamo?
– Što dalje odavde… ne valja poginuti u paklu.

Igra slučaja

Upravo kroz tu igru posljednji je relativno smisleni, bezflešbekovski dio Gabrielade na ovim stranicama svjetlo dana ugledao u petak, 13. travnja o.g.. A dalje… dalje se fućka…

(iz prethodnog nastavka:
– Hm… zašto ju nisu sastavili?
– Nemaju svi Lucifera za punca, znaš?)

-Ahahahaha…. Ahahahaha…. Ahahahaha…. – nešto je zalepršalo oko nas, vrteći se oko stola kao zvrk.
– Ti znaš tko je to? – upitah Janju.
– Ne, a trebala bih?
– Ne znam.
– Koji dio?
– Nijedan.
– Brzo smo se dogovorili
– Što?
– Pa da…
– Ne znamo tko nas oblijeće, a niti to da bi to trebali znati?
– E, to… dobra ti je verbalizacija… To uvijek tako nakon što si prerežeš vrat?
– Pa i ne budući da nisam sedmoglavo čudovište i ovo mi je prvi put
– A! Skinuo si junfer…
Valjalo bi napomenuti kako je cijelo to vrijeme to (pa ma štogod to bilo) oblijetalo oko nas uz “Ahahahaha” u pravilnim intervalima. Postajalo je pomalo naporno.
Janja, ne budi Janja, odjednom ispruži nogu, meni prouzroči određene ugodne probleme na neugodnim mjestima, a zvrku poprilično neugodne probleme, a mjesto je ugodno samo nekim strukturama, tako da ne bih nastavio tu obrnutu asocijaciju jer bih mogao upropastiti reputaciju krčme u kojoj smo sjedili.
“Tras!”
Zvrk je prasnuo na pod, na nos… da, pitam se, na što – na pod ili na nos… recimo to ovako – nosem na pod što je, opet, rezultiralo mali crvenkastim potočićem koji je počeo krivudati žilama dasaka s poda i uvirati kap po kap negdje u prostor između dasaka, pridruživši se svom smeću i truleži što se odavno valjalo ispod… vjerujem kako se taj “potočić maleni” našao u poprilično dobrom društvu sebi sličnih.
A potom je zvrk i ustao:
– Dohvaga i behraha, mohao ham vhah smomisi – poče, nazalno, držeći se za nepresušni izvor svog bola, podižući tu svoju nezaboravnu dugu figuru s poda.
– Maurice! Kog vraga ti radiš ovdje?
– Gabriele, kog vraga ti ovu svoju ne držiš na lancu!?!
– Maurice! Kog vraga ti ovog svog ne držiš na lancu?!? – upita Janja pokazujući na sve izraženiju izbočinu u donjem dijelu Mauricesa, koja je počela opasno konkurirati šljivastoj crven potočarki koja se rađala na gornjem dijelu Mauricea
– Janja! Kog vraga ti nikad ne oblačiš gaće kad dižeš noge?!
– Maurice! Zašto dovraga nisi pao na jezik, a ne na nos? – dreknuh.
– Gabriele! Ušuti! – ovo je dreknulo oboje.
Nikada ne mogu shvatiti zašto međusobno razgovaraju tako kako se drugi ljudi svađaju, i kada to razgovaraju, a kada se svađaju.
No, s druge strane, uvijek mi je bilo jasno zašto Maurice na Janju reagira kao pastuh. Tako reagiramo svi, a ne ide drugačije… Čim muškarcu samo padne na pamet to tijelo… mmgnnhhhh… mama!… teško da bi potom pada išta drugo… dulje vrijeme… oštra mi bol zapara uho…
– Joj! Hej! Koji ti je??
– Opet pohotne misli?
– A što mogu, to je jače od mene – rekoh pokazujući na dvije uzvisine koje su mirno počivale na gruboj površini stola izazivajući suze na oči.
– Što možeš? A, koliko ja znam, ti možeš svašta…
– Janja! Ne pred osobljem…
– Sad sam osoblje?
– Ne Maurice, ti si stalno osoblje, samo te Gabriel drži u zabludi da ste prijatelji
– Janja! Podrivaš moj autoritet…
– Ne, samo spuštam tvoj libido… tko zna gdje bi već sada dahtali da nisi prerezao vrat!
– A da si je prerezao…
– Maurice!!! – to smo bili oboje…
– Dobro, dobro… ja sam samo osoblje
– Jesi, i zato me interesira, vrlo živo, što dovraga radiš ovdje
– Spašavam ti kožu… i tebi i ovoj tvojoj… uzbibanoj
– Kako to misliš “spašavam ti kožu”… objasni
– Nema vremena, slijedite me – reče Maurice i potrči k’o da ga svi vrazi gone.
Odjednom sam shvatio da je to točno… njega jesu gonili svi vrazi, i njega i mene i Janju.
Na stražnjim vratima puba pojavila se nimalo reprezentativna, iako impresivna zbirka crvenih očiju, šiljatih repova, rogova i papaka. Jedan od njih, dižući dreku, prstom je pokazivao prema nama vrišteći poput zaklane koze.
Zgrabio sam Janju i povukao je u trk.
Zadnje što sam vidio bila su vrata puba s vanjske strane i Lucifer kako nam domahuje iz nekakvog vozila dok pored njega Maurice otire oznojeno čelo i otpuhuje. Uskočili smo i vozilo je jurnulo i prije nego smo sjeli i zatvorili vrata.
– Što se desilo? – prodahtah što od trčanja što od pogleda na uzbibane grudi i fleševe prelijepih nogu iz prekratke suknje
Dok je vozilo izbjegavalo barikade i hrpe gorućeg smeća, i dok su vragovi sa zelenim oznakama zauzimali položaje pucajući prema vragovima sa crvenim oznakama, Lucifer je samo promrmljao:
– Otvorio se pakao…

Gotcha III

Odavde smo došli do ovog mjesta…

Image by Yan Fjordian

(iz prethodnog nastavka: Janja se okrenula, nasmiješena, proprativši sve skupa pogledom “Jesmo te, ha?”)

Stao sam. Volim njen vragolasti osmijeh, ali konotacije koje su sada izvirale dok se držala ocu za ruku zaista bi i slijepcu rekle kako je moja Janja zbilja Vragu ispala iz torbe. Na to, se naravno, okrenuše i Jebedićka i Tata… sada je u mene buljilo troje… da o asocijacijama na neke Biblijske motive i ne govorim… Znam, magarac sam ja, samo je Sveta obitelj malo izvitoperena…
– Gabriele kakve se pizdarije tebi motaju po glavi… – reče u tom trenu Jebedićka.
– Susjeda Jebedić – ne jebite po tavanu.
– O balavac šmrkljivi!
– Ljubavi, ne uzbuđuj se, škodi ti zlobi…
Opet sam stao, bol ugriženog obraza, ona koja valjda potječe iz lifta ili malo poslije, počela je jačati. Maurice je gledao u mene, ja sam čas gledao u… da, doplovila mi je i asocijacija o Svetom Trojstvu u tom trenu, a čas u njega. Oni su svo troje buljili u mene. Ljubavi!?!
– Gabriele, k’o da ne znaš… – počne Janja – pa ovo je moja mama. Gabriele – Lilith Krpić zvana Nada Jebedić, mama – moj muž.
– A ti si taj!?!
– Da… da… gospođo…
Obično se ne dešava da vam vlastita žena laže i skriva svoje roditelje do te mjere da se svaki put kad nešto zvekne posvađate sa svojom punicom, i još k tome ne znate da je ona to – punica!
– Hajde, hajde, što si se ukipio k’o mačak kad se najede kukuruza!
– Mačak kad se najede kukuruza se ne ukipi sve dok ne ode srat! – reče Lucifer
– Onda bi Gabriela trebalo malo omirišati jer mi se sve čini da se usr’o!
– Hajde ljubavi, ne budi tako oštra prema svom zetu…
– Nego da budem oštra onako, na tvoj način?
Blaženi odnos muževa i žena… svugdje je isti…
– Maurice… – započeh, ali Maurice je sjedio na obližnjem kamenu i doslovce plakao od smijeha. Sreća njegova, nije njemu Janja žena, a niti Lucifer i Lilith tast i punica. – Ah, Maurice, kad umreš od smijeha, dostigni nas.
– Svahahahahahaaaahahakako… – procijedi kroz cerek i legne na stazu kojom je do malo prije hodao sasvim normalno.
– Idemo dalje – reče TheThaTha – Usput, Gabriele, čuo sam to – i povede svoj Trio Fantastikus – A čuo sam i ovo – prema odredištu, meni nepoznatom – Čuj, ubrzo ćeš sve saznati…
– Toga se i bojim – procijedih, ali nastavih cupkati za guzičicom moje slatke prevarantice čija uvijek visoka peta u spoju sa telepatijom uzrokuje uglavnom povrede u predjelu – Aumph!!! – preeheepo…stenj…nahaaa… – a ja, uglavnom, ne znam držati jezik za zubima, misli u glavi i kurac u gaćama, pa i dobijem po potonjem, a pregrizem prvi.
– Tako ti i treba – doplovi do mog, bolom zaglušenog, uha mili glasić proizvodeći trnce na sasvim predvidivom mjestu, što mi pak prouzroči poprilične probleme i maltene bolni orgazam.
Srećom, Lucifer nas je u tom trenu uveo u svoj apartman, jer bih, inače, jaja deponirao kod lokalnog veterinara.
– Sjednite.
Stenjući, migoljeći guzicom, namještajući bol u položaj najmanje neugode, uklizih kojekako u kožnu fotelju… miris mi odjednom postade poznat… a i glas kojim me fotelja pozdravi:
– Gospodine Gabriele, dobrodošli – taj se glas, pardon, Glas, ne zaboravlja…
– Gospođo Bogatić, veseli me što se nalazimo pod tako bizarnim okolnostima
– I mene dragi moj Gabriele
– Ovaj, znate, ona tamo…
– Koja, usput budi rečeno, sjedi na Zlatkovoj koži…
– Zar je i vaš muž ovdje?
– Naravno, lijepo su nas preparirali, zar ne?
– Gabriele, s kim to razgovaraš? – strogo podvikne Janja.
– Dušo, dopusti da ti predstavim moje prve klijente, gospođu Renatu i gospodina Zlatka Bogatića!
– Gdje su?
– Ti sjediš na Zlatku, ja na Renati.
– A zato me nešto bode na određenom mjestu
– Hihihihihi, taj Zlatko, uvijek vragolan… – zacereka se Renata onako kožno, kako se samo fotelje u jako dobrom raspoloženju znaju cerekati.
– A, Gabriele, vidim, obnovio si stara prijateljstva. Žao mi je što te i Zlatko ne može pozdraviti, napokon, i lova i kuće koje imaš bili su njegovi
– Gabriele, ova me fotelja ugrizla! – vrisne Janja. – Tata, ako je i od tebe, previše je… prvo me jebe, onda me grize… pa nisam mačka!
– Kod mačaka je to obrnuto, ali… Hulm, Gulm! Odnesite ove fotelje, obje! – reče TheThaTha dozvavši dva pozamašna vraga koji su me odmah podsjetili na Stedlera i Waldorfa, ali osim čudnog pogleda, kategorije “Urgh?!?” od njih nisam čuo ništa, samo su poslušno izgurali Renatu i Zlatka i pod guzice nam ugurali fotelje koje su od početka to bile, mada im je koža rasla na kakvoj kravi ili kojoj drugoj životinji s kožom, koja bi joj, da je tamo gdje bi trebala biti bila neophodna za držanje bitnih stvari na mjestima gdje i trebaju biti… ovako… hja, držala je ta koža moje dupe tamo gdje baš i nisam htio da ga se drži, mislim na ured samog Vraga, ali što je tu je… treba se saživjeti sa situacijom…
– Točno Gabriele, treba se saživjeti sa situacijom i zato i jesi tu…
– Kako to mislite?
– Pa, recimo da sam te povukao iz potencijalno štetnog biznisa…
– Na koji biznis mislite?
– Pa na Zlatnu ribicu d.o.o…
– Što ne valja s tim? Rezultat je trebao biti isti, na kraju bi priljev duša opet postao redovan.
– Ideja i nije loša, ali da bi zaživjela trebala je biti moja… ovako, pala je na pod, malo zatrzala repom i izdahnula. A ti ćeš lijepo biti kažnjen…
– No, i to bih htio vidjeti… kako ćete me kazniti… pa u paklu već jesam, nisam li?
– Engleske figure prevedene na hrvatski si zatakni za uho, a što se tiče kažnjavanja… kazna će, vjeruj, biti poprilično suptilna,… a i poučna…
– K’o Amalka…
– Amalka je, igrom slučaja, dala otkaz na mjesto vile i recepcionerka je u šestom krugu… i ona je htjela biti poduzetnik…
– Znači da se trebam nadati kakvom mjestu portira…
– Ne dragi Gabriele, ne trebaš se ničemu nadati… jer… za tebe više nema nade. Za primjer ostalim “poduzetnicima” poslat’ ću te u Pakao!
– Hahahahahahahaha… ma zar baš u Pakao?
– Svatko ima svoj Pakao… a tvoj je… OVO! – uz grozomoran urlik odnekuda sve se oko mene zavrtjelo i pretvorilo u bijelu maglu prepunu vrištanja, stenjanja, zavijanja i nešto me, poput vira, povuklo u tamu, pa kroz svjetlo… činilo mi se da u pozadini čujem sve sporiji glas “Dave, what are you doing?”, a ja sam padao, padao, padao… koliko me bijedno sjećanje služi, nije mi ovo prvi put da tako beznadno padam… samo me izuzetno interesiralo gdje ću završiti… a onda je sve utihlo… i bilo mi je hladno. Pakleno hladno.
Kao izvan tijela promatrao sam se kao čučim obgrljen rukama oko gola tijela negdje u pokrajnjoj uličici. Oko mene su već hodala dva policajca. A nisam im mogao ništa reći, samo biti ukočen i tup.
Ma koliko se trudio prisiliti udaljeno tijelo na pokret, ništa mi nije polazilo za rukom.
A onda je jedan od njih progovorio:
-14, ovdje 15, 17!
– 22!
– Imam 34-5, nema 67 niti 8, a 56-10 i 56-11. 43? 17!

Mobitel uvijek zvoni dvaput, kao i poštar uostalom

prethodni nastavak

… I held the blade in trembling hands
Prepared to make it but…
… just then the phone rang…
I never had the nerve to make the final cut.
(Pink Floyd, “The Final Cut”, 1983.)

Naravno, Nesreća nikad ne dolazi sama, pa je tako ovaj puta došla u društvu sa svoje dvije prijateljice. Ne znam im imena, istina, ali, mogu vam reći da su izgledale puno bolje od nje… valjda ju zato i drže za frendicu, da se istaknu ljepotom, kad već ne ide pameću. Tu na ovom mjestu ću prešutjeti to da su, kao što je to već uobičajeno u paklu i oko njega, sve tri telepati. Sada usput znam i zašto nema telepata među živima, jer, lakše je krepati nego čuti što drugi misli…hm… nije li netko nešto pjevao slično tome? Bezveze… dakle, došla je Nesreća, sa svoje dvije frendice, dakako, i prvo sam zaradio pljusku, a onda mi je zazvonio mobitel. Istini za volju, ne znam zašto ga nosim sa sobom (mogao bih ga nositi sa stanom, zar ne) i kad idem pišati, no, bilo kako bilo – zvonio je. Nisam bio na koncertu, mada sam se osjećao slično kao i umjetnik nakon kritičara koji ga je popišao, samo je ovaj put i umjetnik i kritičar jedna osoba, no, malo mi je bilo neugodno se javljati pred ove tri dame (“od toga dvije zgodne” = još jedna pljuska, of course), ali što je tu je.
Osim toga, što učiniti nego se javiti, pogotovo ako vam na displeju titra broj kojeg svi moramo znati, a nitko ga ne smije memorirati, a za javnost je dovoljno reći da je osnovni element tog broja šestica u nebrojenim varijantama svoje pojavnosti.
Naravno, zvao me Glavni!
– Maurice, Maurice Čavlek pri telefonu, izvolite?
– Odmah dođi k meni!
– Ali, Gazda…
– Pišaš, sereš, jedeš, što god da radiš… prekini… jasno?
– Razumem!
– I… Maurice… ti nisi bio u JA, jel’ tako?
– Ne, nisam – rekoh nakon nešto razmišljanja u kojem moradoh iskreno sam sebi priznati da ne da nisam tamo bio, nego niti ne znam što je to JA, ako to uopće i jest kratica.
– E, vidiš… onda mi se ne ponašaj k’o desetar Govnarević…
– A tko je to?
– Ne seri, dođi odmah k meni!
– Na usluzi!
Naravno, kad šef zove, nema presvlačenja, izvlačenja, povlačenja i ostalih čenja već se hita koliko te papci nose. To za sobom povlači i neugodnu posljedicu zagrijavanja, tako da sam pred Njega došao u najkraćem mogućem roku i u najgorem mogućem izdanju – smrdeći što po pišalini, što po znoju…
– Aaaagh! Gdje si se to valjao, smrdiš k’o Jarko Svinjarević…
– To je opet neki iz Govnarevićevog društva?
– Otkud ti znaš Govnarevi… – i prekine sam sebe, dodavši još ponešto crvene boje toj svojoj preovladavajuće crvenoj nijansi – Čuj, Maurice, nisam te zvao da se zajebavamo nego radi važne stvari.
– Hm, da nije bila važna bio bih u mogućnosti se kao prvo – oprati, a kao drugo ne trčati, pa ne bih sada smrdio toliko…
– Dobro… Gle, ti znaš da imam svoje agente tamo gore.
– Znam.
– Fino, i znaš da ti moji agenti imaju svoje demone pomagače.
– Znam.
– E, a ja sad imam jednog agenta i jednog pomagača. Obojicu bez onog drugog.
– Agenta bez pomagača i pomagača bez agenta?
– E, to… ma, bistar si, nema što, dopašćeš se Gabrielu.
– Kome?
– Gabrielu de Mefistu…
– Onom zbog kojeg smo njištali i frktali po cijele dane, tamo prije tristotinjak godina?
– Tome, upravo tome.
– Čekajte, stanite malo… i ja mu trebam biti pomagač?
– Opet si bistar, nema što… da, ti ćeš mu biti pomagač.
– Kako?
– Što kako?
– Kako mu mogu biti pomagač, obučavan sam da radim nerede, izazivam nesreće, da budem demon… ne znam pomagati.
– Hm, možda ti baš tvoja uska specijalnost pomogne, pa mu malo odmogneš…
– Ništa mi nije jasno…
– Ma, nije važno, samo idi gore i javi se u njegov ured u… samo malo… Ki*****voj ulici, broj 4, ne, 6, ne 8… uglavnom… javi se…
– Već ima ured?
– Obnovljen, novo uređen, nedavno je poginuo u saobraćajki pa je i on fino skrpani gospodin… zna za koga radi, s te mu strane neće biti ništa čudno…
– Koliko znam… uredi imaju direktni lift, zar ne?
– Isuse! – i zastane, ogleda se… pričeka – Dobro, ima pametnija posla samo još njega tu trebam… Dakle, Maurice, znao sam da si pravi čovjek… oprosti na uvredi… demon za taj posao… vidiš da sve znaš! Kreni, kreni, kreni…
– Samo da se spakiram i operem.
– Kofer te ionako čeka pred liftom, a za pranje… hmmm… da vidimo… a-ha… kako ono ide… rijetko moram prati demone… ali… “muml muml mambo džambo kuru ruku guno nogu”… ne… to će mi prizvati slona striptizetu, ma što god da se s njim radilo, bolesno je i ne treba mi… a… da! Sjetio sam se… imaš tu i tuš i spremnu čistu odjeću, samo izvoli – i pokaže rukom na vrata iza njegovog stola – i požuriiii… – i nestane.
Ne volim baš da mi ljudi… joj, šefe, oprostite na uvredi… demoni i vragovi na taj način nestaju pred očima, ostavljaju za sobom onaj esodvaovski dojam kojeg je teško izbrisati kad ga jednom namirišete, ali – što je, tu je.
Ušao sam u lift.
– Kuda? – upita me mali đavolčić u ulozi liftboja.
– Gabriel de Mefisto
– Njištalo Hrzić, misliš?
– Hahahaha… e, da…
– Trenutak… – pritiskom na tipku oslobodio se zvuk kočije u bjesomučnoj jurnjavi, hrzanja konja,… đavolčić je malo pocrvenio – Ovaj… to mi, ovako, interno… kad god on uđe u lift, samo potiho frkćemo… proći će nas za koje stoljeće, do dva.
Lift je šibnuo prema gore.
– Dong!
Vrata lifta su se otvorila na prekrasno uređeno predvorje, iskoračio sam, a lift je zbrisao prema dolje, ostavivši opet onaj pomalo sumporni zadaščić za sobom i malo žuto-sivog dima doma mog. Prišao sam vratima.
Banalno je kucati, treba imati nastup. Stoga sam otvorio vrata i rekao:
-Kuc, kuc…
Podeblja masa u dobro skrojenom odijelu, skrivena iza debelog dima cigare i čaše napunjene poprilično kvalitetnim vinom, u mahagonijem obloženom uredu podigla je pomalo iznenađeno glavu, držeći u ruci šalicu s kavom:
– Dobar dan, izvolite…
-Dobar dan, moje je ime Maurice, Maurice Čavlek. – rekoh, pomalo zapanjeno promatrajući kako ta rečenica odlazi u zrak zajedno sa tri oblačka kavene pjene iz šalice gospodina Gabriela de Mefista.
Još i danas pamtim njegov legendarni:
– -Pfffhhhhh… kako?

Alaj, razlikee… dras’čne

Znam, znam… reći će sada netko kako se u ponoć baš ne pristoji izlaziti, kako postoje puno pristojnija vremena za izlazak, kako se u ponoć uglavnom već vraća i tome slično, ali, to je jače od mene. Demon jesam, (i time se dičim) ili barem bih rado nosio taj naziv (zamišljam već dipl.dem.maj. u mahagonij okviru na zidu iznad mog radnog stola prepunog demonskih spisa), ali, vjerujte mi, razlozi mog izlaska bijahu sasvim prozaični – ne može se više pišati po paklu jer vele da pišalina već smrdi gore od samog pakla i da to više niti vragovi pripravnici neće čistiti i da se “to” ima raditi vani… i što sada da radim – išao sam pišati!
Taman sam udobno raskoračen držao “konce” (nadam se da je jasno zašto ovdje stoje navodnici, pa nismo djeca) u rukama kadli začuh tiho:
– Pssst!
Nastojeći se ne obazirati na pstikanje, držah sveudilj konce u svojim rukama, no međutim, jedan po jedan konci su počeli ispadati i u trenutku kad sam popustio pred naletom blagosti, e upravo tada, vlasnik Pssst-a je izgubio strpljenje i potegao me za ruku… krivu, naravno…
– Hej!
– Ma u vražju mater! – uzviknuh, poprilično popišan po svojim elegantnim lak cipelama (molim, takve su propisane, ako smo demoni, nismo neuredni) i manžetama hlača (da, znam, izgledamo k’o Edward G. Robinson u većini svojih filmova… samo nosimo uglavnom cilindre) – Što je?!? Što hoćete!?!
– Imaš koju cigaretu?
– O da ti boga materinog, i za to me prekidaš?
– Pa pušiš!
– Ne dragi moj! Pišam!
– Uuuu! Sorry, opet sam se zajeb’o…
– Ček’! Stani… Gremilo, jesi li to ti?
– Jesam Maurice, jesam…
– Što opet ispit?
– A-ha
– Pa po koji put?
– Sedmi!
– Dobro, ako je meni nešto jasno – padaš na razlici između pišanja i pušenja – a još uvijek ideš na ispite?
– A što ću drugo… život je skup, a vani se najbolje zarađuje.
– Mogu li ti ja preporučiti nešto?
– Ma naravno…
– Gremilo, prijatelju stari, nije sve u novcu…
– Da, veliš, 57% je u dionicama.
– Kak’ znaš?
– To znam… ali zavezati cipele ne znam.
– Zašto ne odeš u Kadrovski i tražiš novo radno mjesto… financijski demoni su danas jako traženi, znaš? Više nego moja branša.
– Misliš?
– Sigurno, samo skupi hrabrost i uglancaj rogove…
– Hvala ti za savjet! I oprosti…
– Nema na čemu… I… nisam ti zamjerio… – nastavih shvativši da ću hlače morati dati na kemijsko, pothitno.

Kad si sretan…

… skoči susjedu na glavu… joj, joj…
Bespotreban uvod u još jedan niotkuda doplutali nazovi nastavak Gabrielovih nevolja.

Kad me spustila, našli smo se pred krčmom.
– Evo, tu ćemo sjesti i porazgovarati, može mišiću?
O Bože, slatka je, nešto sam skrivio
– Gabriele dušo, čujem te…
Znam
– K-h-m…
– Dobro, sjednimo, popijmo piće, porazgovarajmo.
– Takvog te volim!
Kad smo ušli prvo što mi je upalo u oko bio je gusti dim koji se dao rezati nožem. No, kako već to biva, da ste u tom trenutku potegli nož i počeli rezati taj dim, dobili bi pljusku. Jer, nećete vjerovati, dim je bio i čistačica, i konobar, i barmen, i džuboks… užas!
– I što je u tome čudno? – zabrunda mi pored uha muški glas… i bio je telepat…
– Divno mjesto! – reče Janja sjedajući u separe.
Dva šišmiša izlete iz separea u panici, demoni su demoni, ali ovakva demonka… čak bih se mogao zakleti da je jedan od njih tužno zavrtio glavom, a da mi je čujno područje veće čuo bih i jedno c.c.c.c….
– Gabriele, ne budi prasac, dođi, sjedni!
– Evo, evo… Može dva piva?
– E, i meni isto, može?
– Svakako… – zabrunda skoro podzvučnom frekvencijom, a u trenutku se na stolu stvore četiri pozamašne orošene krigle piva.
– Gabriele?
– Molim?
– Zašto si želiš nanijeti zlo?
– Čudno, to me danas već netko pitao… tko li je to bio… a…aha… prvo sam sebe, onda tvoj tata i sad ti… sasvim ljupka kolekcija, pogotovo za držati u neprobojnom sanduku kilometrima ispod zemlje…
– Gabriele?!?
– Zbog čega te to zanima?
– Čista znatiželja… želim znati da li je to tvoj način shvaćanja umiranja od želje za nekim, na primjer za mnom, ili se zaista želiš ubiti.
– Zaista se želim ubiti.
– Ali zašto? Kao prvo, neće ti uspjeti, zbog one blesave, ali efikasne klauzule u Ugovoru, a kao drugo, pa ne želiš valjda izgledati kao ona mala tamo…
– Koja mala?
– Ona preko puta za šankom.
– Ma koja? Ona koja nosi glavu pod pazuhom? Ili ona kojoj ruke rastu iz guzice?
– Ma, ona kojoj ruke rastu iz guzice je moja sestrična, a mislila sam baš na tu sa glavom…
– Što je s njom?
– Kako što je s njom? Pokušala se ubiti! Eto što je s njom.
– Ali zašto?
– Postavljaš zbilje kretenska pitanja!
– Postavljam ona pitanja koja i meni drugi postavljaju…
– Majmun…
– Zašto?
– Zato… mmm… ne znam zašto se pokušala ubiti, ali znam kako…
– Kako?
– Prvo je rezala žile, sad je puna ogromnih brazgotina po rukama, po nogama, sveposvud. Zatim je popila tablete, sad jetru nosi u flašici s formalinom. Onda je popila otrov, pa sad crijeva nosi u vrećici. Na koncu je skočila pod vlak. Od tada nosi glavu pod pazuhom.
– Hm… zašto ju nisu sastavili?
– Nemaju svi Lucifera za punca, znaš?

Nikad objavljena farsa o vlastitom umiranju

Uglavnom, trebali ste vidjeti facu kojom je popratio te svoje zadnje riječi. Stojimo tako, on sa facom 16b u laganoj rezignaciji tipa „je, kaj ti ja sad mogu“, a ja sa britvom sveudilj u ruci, jer se, naravno, odjednom opet pretvorila u britvu, kako to već biva kad ne treba, počeli smo umirati – on od smijeha.
A ja?
E ja od zareza na grlu koji sam napravio misleći da u ruci još uvijek držim perušku:
– Misliš, ovako da se zakoljem? – i, naravno, zakoljem se.
Vidio sam i zaprepašteni pogled još uvijek malo obojen iskricama cerekanja, i ruku pomalo preobraslu crnim dlakama po zapešću, i duge nokte kako hitaju prema mojem vratu, pomislih na tren – pa nije valjda da me želi zadaviti povrh svega, ne bi li to bilo suvišno, ali nisam pogodio.
Ležeći u lokvi krvi koja je samo odnekud nadirala, analitičnost uma mi je odjednom narasla… znam da mi se tijelo treslo, da su mi ruke pokušavale zadržati nezadrživi mlaz koji je samo nadirao, a istovremeno:
„Pa zar isticanje pet litara tekućine traje tako dugo – Pa naravno, budalo, nisi kanta“
„Dakle, i to je to, umirem – Ne, samo si pustio krv na šetnju, naravno da umireš“
„A zašto me Lucifer gleda sa toliko panike u očima? – Zato jer si bio vraški brz… hahahaha“
I ostale kretenske misli, koje, ako sada pomislim, umirućima obično ne padaju na pamet.
Tako, zahvaljujući logičkoj petlji koja zahtijeva da umirućima ne smiju padati takve glupe misli na pamet, a da meni, eto, takve glupe misli padaju na pamet, što dovodi do zaključka da ne umirem, ja sam i prestao umirati. Usred one lokvetine koja se širila svuda uokolo, i već mi polako ulazila i u gaće, ja ustadoh:
– Zašto me nisi spriječio? – prokrkljah. Naime, meni je bilo jasno što želim reći, ali ono što je izišlo van iz prerezanog grla zvučalo je kao mješavina brundanja pipe za vodu u kojoj odavno nema vode i krčanja netočno namještene radio stanice. Moram priznati da sam se automatski prilikom ustajanja morao malo osloniti o ruke, pa je stoga, u sjedećem položaju, moj pogled uhvatio moje vlastito krvavo dupe. Osim krkljetanja koje me totalno razbjesnilo, spoznaja da sam vrlo kvalitetno prerezao vrat, upravo tako kako mi je Lucifer i najavio („jedino što ćeš si tako prerezati samo podbradak, ako pritisneš preslabo, ili glavu položiti na leđa, ako pritisneš prejako“), i da zaista imam glavu na leđima.
– Tako, sad to i popravi! – krkljao sam i dalje, sveudilj naprežući oči ne bih li s leđa uputio bijesan pogled prema Luciferu.
– No, čemu ljutnja… pa rekao sam ti što ti se može dogoditi, i dogodilo ti se i jedno i drugo. Umro nisi, a i glavu si sasvim fino položio na leđa… – to govoreći u vidnom mi se polju pojavila zabrinuta faca jednog vraga. Kako otužan prizor. Lagano zarumenjelo lice odaje dojam poprilične supijanosti, a dojmu potpomažu zakrvavljene uske oči sa izduženim mačjim zjenama i bradica koja već dugo vapi za poštenim brijačem. No, istini za volju, pošteni brijači već milenijima odlaze u raj, ili da budem precizniji – već milenijima ne dolaze u pakao. Otkako je pak Marx odsjeo u raju nema više iznajmljivanja radne snage, odakle pak potječe i logični zaključak o neurednosti Luciferove brade.
Osjetio sam potom kako me hvata za potiljak i čelo i podiže mi glavu tako da mi se zavrtjelo od linija stropa koje su uplovile, a potom i isplovile iz vidnog polja. Malo je nedostajalo da čujem i onaj otužan zvuk brodskih sirena, barem što se isplovljavanja tiče. Oči su mi se našle u prikladnoj razini na kojoj sam ih nosio do tada, što je mozak prihvatio uz tihi protest jer se eto, baš počeo privikavati na taj rakurs i kao da mu je odgovarao. Lagani pritisak i jedan mali šljapkavi škljoc rekao mi je da je glava na svom mjestu.
Iako nisam Meryl Streep, ili kako god da se ona čapljasta glumica zove, činilo mi se kao da sam uživo u onom njenom blesavom filmu, mada nisam pao niz stepenice.
Možda mi je glava bila pomaknuta za centimetar malo ulijevo i malo je visjela u stranu, ali s obzirom da je do prije minute visjela otraga na leđima, morao sam biti posve zadovoljan.
– Zašto nisi spriječio? – upitah ga, ovaj put bez krkljanja, ali uz dva – tri krvava mjehurića iz nosa.
– Hoćeš li mi vjerovati ako ti velim da nisam stigao… ne, zapravo, ne da nisam stigao, nego si me uspio iznenaditi svojom odlučnošću.
– Kako?
– Rekao sam ti – onda se zakolji, je li tako?
– Točno.
– Pritom sam smetnuo s uma kako na taj način poništavam perušku i vraćam je u oblik britve.
– Uhhhh…
– Vidim da si skužio.
– Jesam… I, što sad?
– Kako – što sad?
– Kuda dalje?
– Zašto?
– Sad, ili se ti praviš blesav, ili se praviš da se praviš blesav, ili sam ja blesav.
– Huh?!?
– Moram ti objašnjavati?
– Moraš.
– Prmfhfrgrumblemumblemrnjfrnjpfffff….
– Gunđaj koliko hoćeš, ali bio ja Lucifer ili ne – ništa mi pod milim bogom, ma tko taj čičica bio, nije jasno. Kužiš?
– Ne odvlači razgovor u Cleesovske vode…
– Misliš na ono „left… right?“
– Right, left… uuuuh… uspio si…. I onda se pitaš zašto sam se htio ubiti…
– Ovaj… da, pitam se, i još uvijek se pitam… naime, nije mi jasno dosta stvari u životu, a u zadnjih desetak minuta su se posebno iskristalizirale dvije – zašto me se ljudi toliko boje i zašto ne podnose zdravu zajebanciju?
– Čuj tko je od nas ovdje nadbiće, skoro pa bog, ma tko, kako veliš, uopće i je taj čičica…
– Moraš dozvoliti i nadbiću pokoju slabost.
– E, kaj ga ti tovariš!
U tom trenutku smo zastali obojica. Tu rečenicu nije izrekao nitko od nas.
Začudo, u žaru rasprave nismo niti primijetili da nam se prišuljao maleni starčić, od svojih devedesetak godina, duge sijede brade i živahnih, skoro bi se reklo vragolastih, očica koje su veselo sijevale pogledima koji bi, sijevnuti iz tih očiju, uz skvičanje trčali uokolo i radili svakakve nepodopštine, kakve već rade sijevnuti pogledi, pogotovo ako ih sijevne takva kreatura.
– Tko ste vi? – upita osorno Lucifer.
– Djedica – odgovori dotični vrlo nježnim glasićem.
– Moj djedica? – u tom je pitanju bilo toliko patetike da mi je došlo da se izbljujem na licu mjesta ali mi je bljuvanje bilo prekinuto jednim malim detaljem koji me učvrstio u mom uvjerenju, koliko već čvrsto uvjerenje mogu imati neuspjeli samoubojice – ispod bijele halje tog, do tog trenutka za boga smatranog stvora nazirala se obuća toliko neprimjerena situaciji i osobi da sam već posumnjao da mi se priviđa. Podigao sam pogled i spazio žarkocrvene vlasi ispod bijele perike…. Postalo mi je čudno da Lucifer još ništa nije primijetio, pogotovo kad sam skužio i zelene oči i previsoko podignut trbuh. Kojeg bi pozornije oko ipak trebalo prozvati pozamašnim sisama… o, o, o… stvor pred nama je bila Janja, nitko drugi nego Janja…
Okrenuo sam pogled prema Luciferu koji je u međuvremenu prošao, izgleda, kroz sličan slijed razmišljanja. Ne znam jeste li ikada imali prilike promatrati vraga koji je istovremeno i purpuran od bijesa i zelen od frustracije… zanimljiv kolorit, ako ništa drugo. Žile na vratu, one iste koje sam si ja presjekao tako uspješno zajedno sa tetivama i još nekim držačima, samo nekoliko minuta prije, su mu tako nabrekle da sam mislio da će eksplodirati, a na čelu mu je ludara plesala valjda svoj zadnji ples prije nego padne u komu od naprezanja. Urliknuo je:
– Janja! Izlazi iz tog kostima dok te ja iz njega nisam izvukao!!!
Priznajem, skrušeno priznajem, da sam već pomislio kako je Lucifer totalno nastran…
– Jao! – oboje me lupilo po glavi. Ne valja imati posla s telepatima. – Jao! Hej, Janja, nisam sada ni pomislio na pateću telad… Au! Prestani me mlatiti po glavi!
U međuvremenu se, dok sam preživljavao to lupanje po glavi, pred mojim očima počeo odvijati fetiš striptiz, što me naravno, nije ostavilo nimalo hladnim, čak, dapače, počeo sam ponovno osjećati da sam muško, uostalom, Janja mi je žena…
– Joj! Zašto sam sad dobio?!?
– Jer si pohotno muško!
– Kako da ne budem kad ti ne znaš na sebe staviti normalnu suknju, nego mora biti kožna, zašto nisu hlače… ne znaš nositi cipele ili patike, moraju biti čizme… nisi čula za sokne… moraju biti crne čarape… majice su ti nepoznanica… ali zato o dekoltiranim svilenim bluzama znaš sve… i nikad nisi naučila da su grudnjaci i gaćice poželjan odjevni predmet, zar ne?
– O siroto moje napaljeno, koliko ja tebe volim… – i klekne pred mene pogledu mi otkrivajući puno više toga nego je njena odjeća koju sam netom opisao, mogla pokriti.
– I ti se još pitaš zašto sam se htio ubiti? – upitam Lucifera zadihan pomalo, dok mi je nosnice draškao lagani miris Janjinog parfema… da samo nosnice. Dođavola, u što se moje razračunavanje sa Luciferom pretvorilo… u običnu erotsku seansu… kako rekoh – nije ni čudo što sam se htio ubiti.
– Hm… da… ona je čimbenik u tvom životu koji sam smetnuo s uma.
– Tata, kako možeš?!? Pa ja sam ipak tvoja kćer!
– Da, nažalost.
Udarac koji sam dobio, opet, naravno, po glavi, uslijedio je nakon prikrivenog kikota kojeg nisam mogao suzdržati vidjevši facu koji je Lucifer složio moren teškim mislima o žalosnosti bivanja Janjinim ocem.
Tek sad sam se podigao na noge, priznajem da mi je postalo poprilično neugodno sjediti na podu i buljetati vlastitoj ženi pod, uvijek prekratku, suknjicu. Kada smo počinjali, činilo mi se da ću vremenom na njeno oblačenje početi gledati bez onih „uspaljeni-gorila-na-proplanku-punom-ženki“ pogleda i primisli, ali – nisam uspio. Kada smo počinjali, nisam se nadao da će i svi ostali muškarci tako reagirati, ali imam sreće što oni jesu reagirali tako, ali ja izgledam kako izgledam, pa bi im reakcija zastala u grlu, a da ne razmišljam što im se događalo u međunožju, pogotovo ako se sjetim što se dešavalo, i što se još uvijek dešava, meni. Uto:
– No, krasno, dođem izbaviti muža iz kandži krvoločnog oca…
– Ne drami, pa nije ovo Shakespeare! – reče Lucifer – Niti sam ja krvolok, niti ti je muž takvo nevinašce… a ovo što si htjela reći, zadrži za sebe, jer ono što je Gabriel sada mislio je posve točno, i da ti nisam otac…
– Koji si ti perverznjak!
– To je jače od mene… slična si majci, znaš. – posprdni smješak na njegovom licu govorio mi je da je, negdje u dubini duše, ukoliko ima dušu, Lucifer na mojoj strani. Iako baš i ne laska kada je vrhunsko zlo na vašoj strani, ali uzme li se u obzir pred kim mi je pružio podršku…
– Au!¨Zašto me lupaš?!?
– Zato jer me vrijeđaš!
– Pustimo sada to. Zašto si uopće i došla? – priupita Lucifer.
– Da njega izbavim od tebe.
– Ono što je učinio, sam je učinio… ja sam ga pokušao spriječiti, ali nije išlo… ovo što stoji pred tobom je pokušaj popravka situacije, ali se bojim da je pokušaj izgubio previše krvi.
– Došla sam prekasno?
– Za sprovod i ne.
– A, onda dobro… – reče Janja i digne me na rame. Zaprepašteno sam promatrao kako mi se pred očima njišu dvije slatke guzičice (gore,dolje,gore,dolje) dok je Janja krenula prema svom odredištu (lijeva lijepa noga, desna lijepa noga)….
– Aaaaaah – ispustih lagani uzdah – Joj!
– Čvoka za mog neposlušnog nemrtvog muža. – glas joj prijeđe u šapat – Pričekaj dok mu ne iziđemo iz vidokruga. Tada sam tvoja, mrtav ili ne.
Kad malo bolje razmislim zašto sam se ono zapravo htio ubiti?

Bez pametnog naslova

– Hej! Stani, jeb’o te! Nemoj!
– Kao prvo, zašto ne? A kao drugo, ne psuj – rekoh držeći netom naoštrenu britvu pod korijenom lijevog uha
– Pod drugo, ne moraliziraj, ja sam autoritet za psovanje, zato šuti, a pod prvo, ako se sad zakolješ, ne samo da nećeš umrijeti, nego ćeš ostatak smrti hodati sa dva osmijeha…
– Zašto?
– Zato jer nisi dobro pročitao ugovor u suradnji.
– Molim?!?
– Evo, Članak 4, stavak 2, alineja 1: Opravdanim se raskidom ugovora smatra samo opravdana smrt jedne od ugovornih strana
– I? Zar samoklanje nije to?
– Članak 40, stavak 1: U opravdane se oblike smrti ne ubrajaju samoubojstvo, namjerno pogibanje u saobraćajnoj nesreći i ostali slični i oblici koji se sličnima mogu okarakterizirati.
– Hmmmm…
– Hmkaj koliko hoćeš, umrijeti tako nećeš. A kaznu ćeš dobiti.
– Dobro, što hoćeš od mene?
– Hoćeš li da ti to velim na lijep ili na odvratan način?
– Hajde na odvratan… možda me zabavi…
– Neću ti kvariti prizor razjapljenog vrata. Mislim, obično mi je sve jasno… sada mi nije. Čemu samoubojstvo?
– Nije to samoubojstvo, to je samoklanje.
– Da, nije govno nego se pas posr’o…
– Semantika.
– Možda, ali britva je britva, vrat je vrat, jedino što ćeš si tako prerezati samo podbradak, ako pritisneš preslabo, ili glavu položiti na leđa, ako pritisneš prejako. Još mi nisi odgovorio zašto to radiš?
– Jer me svi skupa zajebavate.
– A, čekaj malo, zajebavaš i ti nas, pa se nitko od nas nije ubio. Dapače.
– A koliko vas ima, a ja sam sam….
– O ti jadniče mali…. Hoćeš da te netko počuva malo, hoćeš dudu?
– Eto, i opet me zajebavaš.
– Da, a ti bi sada najradije se prozvao Kalimero i išao uokolo vrišteći kako je to prava pravcata nepravda? Ne, znam što bi ti… ti bi se samozaklao… kako hrabro i nadasve poduzetno od tebe. Vidiš kako te čitam?
– A da držim pod vratom tanjur sa špagetima rekao bi da sam gladan.
– Da pod vratom držiš tanjur sa špagetima, to bi bila izjava, kako vele Ameri – stejtment, a ovo je čisto sranje, kako vele Ameri – šit.
– Nek’ si Ameri taj svoj stejtment gurnu pod taj svoj šit, ja ću se ipak zaklati. – i nadignem malo britvu da zarežem.
– Ne! – i britva mi se u ruci pretvori u perušku tako da sam se pogladio ispod vrata u pokretu zarezivanja koji je upravo započeo.
– Zašto si mi to učinio?
– Zato jer te trebam.
– Onda to pokaži.
– Kako to misliš?
– Do sada si me šutirao od nemila do nedraga i natrag, nekoliko puta sam mijenjao posao, društvo, stan, ured, što ja znam što sve ne, a još uvijek mi nije jasno zašto. Imam blijedu predodžbu o tome što se hoće od mene…
– Čekaj… samo malo… ti bi da ti ja definiram smisao života?
– Otprilike.
– Onda se ipak zakolji.

Forca

Uvodna napomena: ovo je samo još jedan u seriji tekstova koji nemaju smisla, nisu smiješni, ali imaju jednu značajku – pomalo vraćaju Gabriel de Mefista na scenu. Ma koliko se on protiv toga bunio.

– Čekaj, stani… ovo više nije smiješno!
– Zašto? Meni baš je.
– Ali meni nije, a sjećaš li se što smo dogovorili?
– Da?
– I?
– Što?
– Jebale te jednosložne upitne rečenice! Eto što! Što smo dogovorili ti piskaralo zadriglo?
– A opet potežeš…
– Pazi da ja tebe ne potegnem…
– … vraga za rogove?
– … kojeg vraga?
– Što ja znam kojeg, ti se uokolo slikaš sa raznolikim vragovima i vražicama.
– Hm, ipak mi se čini da me ti slikaš.
– Ne, ja samo pišem o tvom slikanju.
– Blesavo, onda nisi moj pisac već moj kritičar… pa to je grozno!
– Zašto?
– Zato jer me sada više nema tko napisati! Makar i loše, ti si ipak onaj koji me do sada održavao na životu!
– Dragi moj najomiljeniji ikad izmišljeni glavni liku, poštovani Gabriele de Mefisto, molim te smiri se… ja pišem o tebi, da, to je točno, ali iluzorno je tvrditi da ćeš bez mene prestati postojati… to su bedastoće… jednostavno, bez mene samo neće nitko pisati o tebi, shvaćaš?
– Donekle. Ali, što to konkretno znači onda?
– Obožavam kada se praviš blesav… ponašaš se kao Zaphod Beeblebrox.
– Tko?
– Zaphod Beeblebrox…
– Tko je to?
– Manje bitno, isto tako stvarna osoba kao i ti, to da skratim priču.
– Prihvatiti ću. Zašto se ponašam kao on?
– Taj se lik isto tako povremeno pravio blesav, jedino nije bilo nikada jasno pravi li se blesav ili je stvarno blesav, odnosno pravili se blesav jer je stvarno blesav ili zato jer nije uopće blesav.
– Blesavo.
– Dobro, kakve pak veze ima taj Zahod sa time da se ja bojim za svoju egzistenciju?
– Ima veze utoliko što u tu tvoju debelu demonsko-mrtvačko-smotanu tikvu ne ide činjenica da nisi nepostojeći ako ja o tebi ne pišem!
– Što, onda treba pisati netko drugi?
– Ne, some, ne treba nitko pisati o tebi, ti i bez toga živiš!
– Siguran si?
– Pa pogledaj se… pišem li ja sada o tebi?
– I da i ne…
– Kako to misliš?
– Dragi moj najomiljeniji glavni zapisivaču, da li ti je ikada palo na pamet da i tebe i mene netko piše, onako kako se njemu svidi?