(erase) and Rewind

(svojevrstan hommage Harmsu)

Erase and Rewind © 2007. by ~Anxanum on deviantART

…zatim se sve zamutilo i zajedno sa vrištećim tonom otišlo u… hm… vražju mater, čini mi se…
– Gabriele, idiote! – odnekud je pred mene koji sam, to priznajem, bezgranično uživao u mahnitom obrnutom kretanju likova popraćenom pištavim tonom, iskočio Pisac.
– Zaustavi to, sve ćeš uništiti!
– Zašto? – zaustih ali zbog jednog sasvim luđački izbezumljenog pogleda za koji sam siguran da mi nije nepoznat, samo što sam se u nekoliko situacija morao pogledati u ogledalo, ali što da radim kad ogledala nema kad je čovjeku najpotrebnije, recimo na livadi, u noći, oko ponoći, dok drži britvu koja se pretvara u perušku… zabrazdjeh… dakle zbog njegovog luđačkog pogleda zaustavih sve.
Kako se iz ovoga može izroditi svašta, tako igrom slučaja pred očima ostade baš taj međukorak u kojem sam britvu pogurnuo preko grla zatvarajući ogromnu razrezotinu tako da na zaustavljenom prizoru držim perušku sa drškom britve… no, da ne duljim, definitivno sam se šokirao, možda čak i više nego u trenutku kada sam se klao.
– OK, stalo je
– Uhhhh – vidno oraspoloženo će pisac
– Skakućeš tu k’o pajac na federu, o čemu je riječ?
– E moj blentavi iscjetku… kako da ti to približim a da tvom pilećem mozgu, bez uvrede svim pilićima, makar i malo bude jasno?
– Iskoristi sve moći svog ionako ptičjeg mozga, kad se već vrijeđamo…
– Dakle, nisi samo ti taj koji ima ugovor s Luciferom…
– Nemoj me jebati?!?
– Ni u ludilu, barem što se jebanja tiče, ali i što se tiče ugovora.
– Reci mi jednu stvar…
– Da?
– Jesi li ti pristalica teorije zavjere?
– Hm… postaviti ću ti kontra pitanje…
– Da?
– Jesi li ti zet autora teorije zavjere?
– Tko… Lucifer je…
– Aha…
Skoro nesvjesno registrirah lagano grčenje vratnih mišića… moja se glava okretala lijevo pa desno sveudilj pokušavajući zamijetiti sluša li netko ovaj razgovor ili ne…
– Ne brini… – reče Pisac – ako teorija zavjere postoji, ionako nas netko sluša, a ako je nema, zašto se onda okrećeš?
– Interesantna logička petlja. Kvaka 22? – upitah.
– Napisao Joseph Heller…
– Nisam to mislio…
– Da, u biti i je svojevrsna Kvaka 22… nazovimo je Kvaka 42…
– Krasno, reći ćeš da sad to ima i veze sa pitanjem o životu, svemiru i uopće svemu?
– Pa… ne živimo li na Zemlji?
– Odgovor protupitanjem?
– A i ti na sva moja pitanja pokušavaš odgovoriti pitanjem?
– Stvarno?
– A što? I tebi se to činilo?
– Bezveze, trabunjamo, jel’ da?
E, tu više nije bilo šanse za susprezanjem cereka koji se lagano prišuljao i prvo zauzeo kutke usana i bore na sljepoočnicama da bi potom razvukao usne povukavši ih prema gore uz nabiranje korijena nosa kao da ćemo sad na kihnuti, a zatim nam otkrio zube i zabacio glave dok je iz grla obojici praskom izletio grohotavi zarazni klokot…
Dok je Cerek odlazio zadovoljno trljajući ruke i pokušavajući otrgnuti Smiješak sa svojih usana, Pisac i ja smo se pogledali i opet udarili u grohot.
Poslije nam je Grohot rekao da ga je to malo zaboljelo.
– Ahahahahaaaahahahaaaaahahaha… hahaha… ha… uh… joj… Ne gle… ozbiljno…
– Ozbiljno? – procijedih kroz suze (nepotrebno je reći kako su Suze poslije na sudu časti izjavile kako se ne smatraju nikakvim cjedilom) – Mbwahahahahahahahaha… ozbiljno… jepitjepitipitipitihahahahaha… jaaaajaaaahahahahaha… Ohohozbihihihiljnohohohohohohohoho… – urlao sam ležeći na leđima i držeći se za trbuh.
– Nahahahajozbihihihihihiljnihihihihjeheheheheheheheh – urlikao je Pisac čučeći i tresući se nekontrolirano, podsjećajući više na mokrog mačka.
– Čemu se smijete dečki? – upadne među nas poznati medeni glas.
– A-joho-ohoj… Janja! Bok! – podigne glavu Pisac, prstom brišući krupnu suzu sa obraza. (Suza se poslije žalila da ju na taj način vrijeđa i priječi ju u daljenjem napredovanju jer stalno ističe njenu korpulentnost… Pisac je poslije oslobođen optužbi zbog neuračunljivosti)
– Bok Pisac… bok slatki dečko!
– Bok mala! Dugo te nisam vidio.
– Čemu se to toliko smijete?
– Vlastitoj gluposti.
– Čijoj, ako smijem znati? – upita Janja… A propos, je li vam ikada palo na pamet kako njen tata ima perverzni smisao za humor pa si jedinu kćer nazove janjetom…
– Gabriele?!? Je li ti ikada palo na pamet kako ja još uvijek, pa čak i izvan konteksta priča o tebi, gdje nastupam kao tvoja zamamna žena, imam telepatske sposobnosti?
– Na pamet nije, ali stigne. Ako Pamet ne pobjegne u strahu od povrede zbog pada.
– Gluposti. Pitam vas još jednom čemu se smijete, a potom odlazim ljuta k’o ris…
– I zgodna k’o vrag… – počne Pisac…
– Fuj… nije ti baš usporedba…
– Nije? Čak ni u prenesenom značenju?
A preneseno Značenje pogleda oko sebe i pomisli “Kuda su me to, dovraga i bestraga, prenijeli”…
– Čak ni tamo, ma gdje god to bilo – rekoh
– Ah, Gabriele, ali zašto? Pa čini mi se da sam baš lijepa poput kakvog đavolka, pardon, đavolice…
– Pustimo sad to sve skupa! – a Sve Skupa padne na pod i odšepa češući bolni kuk.
– Pustili smo. – reče Janja i sjedne na stolicu koja se odnekuda stvorila. Tek sada primijetih ono što mi je pokazivala valjda cijelo vrijeme.
– Što? Ako ti možeš prematati sadržaj svoje priče, onda ja u njoj mogu sjesti na stolicu i prekrižiti noge kako ja želim
– Možeš. Ali tako da ne pokažeš cijelom svijetu kako nemaš gaća!
– O ti vraže jedan! Pa opet sve vidiš?
– Kako i ne bi, kad ti sve pokazuješ! – i poljubim je.
Pisac je gledao…
– Khm…
– Ups… zaboravili smo na “ovoga” – pokažem blago smeteno prema Piscu dok mi je na određenom strateškom mjestu preovlađujući osjećaj počinjao smetati, kako vizualno, tako i taktilno, pogotovo ako se uzme u obzir da je taktilna komponenta bila Janjina ručica… – Daj, ne pehaj, biti će mi neugodno…
– Ispravka mili, već ti je neugodno – reče, ponovno prebacivši nogu preko noge tako da je sada i Pisac vidio da nema čega nema tamo gdje bi toga nečega trebalo biti.
– Dakle, Janja, stvarno, molim vas, niste baš pristojni… nije da nije lijepo i primamljivo… daleko od toga…
– Pazi da se ne zapleteš, jer ja kad lupim, lupim samo jednom…
– Je, i to zato jer lupaš polako… – osmjehne se Janja izvevši još jedan nogoplet. Da sam stolica polako bih pomislio da sam u kabareu, i to onom, Fosseovom, iz ’72-ge. Još jednom igrom slučaja, kasnije mi je rečeno da je stolica nešto slično i pomislila, samo se nije usudila izreći na glas, jedino je tada malo zaškripala u znak slaganja, ali je to prošlo prilično neprimjećeno. No, da je primijećeno, još bi mi samo nedostajala stolica telepat, onako, za potpuni ugođaj vašeg doma, pa ma iz koje god reklame to bilo.
– Gabriele, oprosti što te prekidam u kabaretskoj predstavi tvoje žene… – okrenuh se na poznati glas.
– Maurice!?! Sad si tu još i ti?
– Ne, nisam…
– Da, znam… samo tako smrdiš…
– To je iz onog “Punk nije mrtav…”?
– E,…
– Dakle, oprosti na prekidu, poslali su me iz režije da ti velim da ili isključiš skop ili da pustiš dalje jer ćeš inače sve uništiti.
– A što sam ti ja rekao? – ubaci se Pisac
– Pa da ne radim to što radim.
– I što si ti učinio?
– Prestao sam raditi to što radim…
– I počeo raditi nešto sasvim kontraproduktivno! Isključi taj jebeni skop i pusti Pisca da ti izgovori to što misli jer će puknuti, a ti si dovoljno velika budala da ne možeš biti telepat, pa ma koliko puta ja pokušala to u tebe usaditi…
– A i to si pokušala? Kada? Kako?
– A ti misliš da se ti i ja jebemo samo zbog ljubavi?
– Uuuuu… nizak udarac… – reče Maurice – Ali, ima žena pravo… pogledaj sebe, pogledaj nju, zbroji dva i dva i moraš biti jako glup, pa da ne shvatiš da to sve skupa i nije bez vraga.
– I nije budalo! Ti si vrag,…
– A, ne, molim lijepo, ja sam demon…
– Što je kriv demon vragu?
– Ne znam, nisam još sreo demona koji bi nekom vragu bio nešto kriv.
– Maurice!!! Prestani! – dreknuše i Janja i Pisac.
– Gabriel!!! Isključi skop! Dosta mi je krupnog plana tvoje njuške u postupku klanja, zbilja mi je dosta! – drekne Pisac.
Klik!
Slike je nestalo, a oko nas se upalilo blijedo svjetlo sa rampe i svjetlo u gledalištu. Iz četvrtog je reda ustao Stari Vrag:
– OK, OK, za danas je dosta, proba je sutra, u 11. Počinjemo sa scenom Pisac – Janja. Lucifer i Bog su i 5 popodne. Gabriel i Maurice pjevačka proba u 8. Laku noć!
– Čekaj… što je sad to bilo?!? – upita Janja iznervirano skačući na noge, teatralno rušeći stolicu. Situacija je zahtijevala da još lupne nogom o pod, ali očito onaj koji piše ovaj dio nije to predvidio… budala…
– Koliko se ja razumijem u te stvari, upali smo nekome u kazališnu predstavu – reče Pisac – a sudeći po tome što je taj tip sada izgovorio, mi smo likovi u toj predstavi…
Maurice i ja smo se samo zgledali i slegnuli s ramenima.
– Jebiga, toliko puta sam se našao u raznim glupim situacijama, i to tvojom krivnjom – uperih prst u Pisca, potajno se ponadavši da će i opaliti… i pogoditi – tako da mi sada, kada sam skoro siguran da ti ovo nisi napisao, ništa nije niti čudno, a bogme niti jasno. Idemo u krevet. Sutra ionako imamo probu. Maurice? Jesi li naučio pjevati?
– Molim?!?

Read Full Post »

A kaj sad?

….
– Ne, ne, ne, ne i ne! Stanite… dosta gluposti, stanite svi!
– Gabriele?!? Koji ti je kurac? Ups… oprosti mi Bože…
– Ma, nema veze, svatko se može zajebati…
– Kako molim? Nisam li čuo nešto kao…
– Kao što vidiš… uostalom, od kada si postao tako bogobojazan?
– Od kad ste me sprašili u podzemlje…
– Ah… grijesi mladosti… zato sada ne mogu zaspati od onih dosadnih harfi i krilatih bijelih beštija što cvrkuću o sreći i zadovoljstvu i vječnom životu po cijeli dan
– Ehhh… a biste li se zamijenili?
– A ne, ne bih… ne volim sumporovodike…
– Ma, neeee… odavno smo modernizirali sustav ventilacije…
– A tamo odlaze moja sredstva!?!
– Ovajjj…
– Dobro, hoćete li već jednom prestati vas dvojica? Alfa i omega, makar ne imali veze sa automobilima, vrhunsko plus i vrhunsko minus, a raspravljate se tu k’o neke dvije babe!
– Gabriele… – započe Lucifer
– Nemoj ti meni Gabriele, znaš! Opet si mi smjestio patku!
– Otkuda ti to sad?
– Ali Gabriele… pa ma koliko moj uvaženi “negativni” kolega bio pokvaren, ovaj puta ne laže… – počne me razuvjeravati Bog.
– A i ti si mi se popeo na vrh… ku… ku… kuglagera! Tu čestit i mio i pravedan i strog, batina i bog, a zapravo gdje god stigneš tu zabiješ nož u leđa. Treba nam malo misterije… nek’ nam onda razapnu sina, popraviti će ga u servisu poslije… pa sad dotični ne može jesti kikiriki i ne može više hodati po vodi… a izem ti oca!
– Ma čekaj. Koji ti je vrag? Ili bog? Tebi se uglavi nešto totalno izmiješalo… imaš pretenzije na preuzimanje oba položaja?
– Ni u ludilu… pa da ispadnem k’o vi dva… a ne… Gabrielu je toga dosta…
– To sam već jednom čuo… pardon… dvaput, dvaput, da budem točniji. Prvi puta si ponudio otkaz, a drugi put si mal’ne sam sebi glavu odrezao… – započne Lucifer.
– I zbog ovog drugi put i imamo sranje koje imamo. – dometne Bog.
– Dobro, a hoće li netko poslušati što ja imam za reći? – iz nekog čudnog zakutka sjajne kugle svjetla u kojoj smo se nalazili do nas doplovi taj zagrobni glas smrti.
– Zapravo nas ne zanima… ili idi na posao ili možeš kartati sa Kugom, Ratom i Glađu… ili… što ja znam… odjaši s njima nekud, u skokovima po mogućnosti, može? I da… popravi si tu kosu, niti ja, a niti kolega Bog nemamo baš previše žive love da ti kupimo trimer ili kosilicu… ajde… šu!
Vjerovali ili ne, Smrt se zbilja pokupila usput uzevši i oštricu i dršku nesretne kose i izišla nam iz vidokruga.
– Tako… sada smo nju otpravili, a ubiti te možemo i sami, zar ne kolega Svevišnji? – blago se smješkajući upita Lucifer
– Dakako, uvaženi kolega Luciferu, dakako – đavolski se keseći reče Bog.
– Je, sad ga jebi… sad sam gotov – rekoh ja, a onda mi sine – Ne! Zapravo ne… nije još kraj… kraj je kad ja velim da je kraj… premotaj! Premotaj boga ti ljubim spisateljskog! Premotavaj, odmah inače dolazim u kaznenu ekspediciju! Premotaaaaaa…… aaaaaatomerP !ujicidepske unenzak u mizalod ečani hamdo ,javatomerP… – začuo sam vlastiti glas kako kreće unatrag, prvo polako, zatim sve brže i brže.
Zakasnivši svega nekoliko desetinki sekunde, za zvukom je krenula i slika, tako da je đavolsko kešenje Boga prešlo u blagi smiješak vraga iz kojeg se Smrt vratila unatrag prema nama, usput odbacivši kosu i držak… a zatim se sve zamutilo i zajedno sa vrištećim tonom otišlo u… hm… vražju mater, čini mi se.

Ovo za kraj… heavy metal Enia… sort of…

Read Full Post »

Obračun kod o’lovka korala

Nakon odgledanog videa poželio sam pogledati i film/seriju koju ilustrira…

Kad sam zalupio vratima njegove radne sobe zadnji taktovi poznate melodije otplovili su hodnikom bezglavo bježeći od samih sebe…
– Dobro, jel’ ti radiš ili se samo izležavaš i slušaš gluposti?!? – uletio sam sa takvim pitanjem jer dobro znam do koje je mjere nespreman odgovoriti. Trgnuo se, mada nisam siguran da li je to bilo uslijed potmulog tutnja vrata ili stoga što se netom probudio. Zbunjeno se okrenuo na stolici, fotelji zapravo, one vrste kakvu mojoj guzici nije htio priuštiti niti kada smo si bili najbolji, u pisanom ili verbalnom obliku. U ruci je držao napola pojedenu bananu.
– Vidi ga… moj najdraži majmun!
– Ne vrijeđaj. Uostalom, to nisu gluposti, to je Blue Oyster Cult
– Ma da, može biti i White Rabbit Fart, što se mene tiče.
– Ali…
– Gle, zajebi filozofiju, to mi isto profuravaš i u pisanom obliku.
– A, došao si malo na razgovor?
– Uh, e jesi bistar, k’o maglovito jutro… ne, otkud ti samo ta ideja pada na pamet? A, da, vjerojatno si uz pomoć banane kvocijent inteligencije podigao na nešto više od vrijednosti sobne temperature pa me sada bolje kužiš…
– Glavni junak jedne knjige došao mi da se žali, došao mi da se žali, došao mi da se žali…
– Mogao bi zaraditi novce s takvim pjevanjem.
– Da?
– Aha, svi bi ti platili da prestaneš. A nisam baš neki junak, a ni tebi nije baš neka knjiga.
– Kako to misliš?
– Da te se kritičari pošteno dohvate a ne kao na blogu, gdje se jedino i usudiš objavljivati, vidio bi kako izgledaju police šund literature u najtamnijim zakucima zadnjih razina nacionalnih i sveučilišnih biblioteka svih zemalja, pa i šire. Knjiga!?! Da ne bi! Imate li onu knjigu sa Gabrielom, od… joooj… kak’ se zove… Mislite P.M.? E, taj! Imamo ali nam se jučer urušio hodnik kojim se može doći do septičke jame gdje ju čuvamo.
– Dobro Gabriele, shvatio sam. Nego… P.M.?!?
– Pizdek Maksić!
– Daj, Gabriele, zašto si takav? Pa naš je odnos uvijek bio dobar…
– … za baciti u smeće… da, za to je bio dobar…
– Što ti nije po volji?
– Radije me pitaj što mi je po volji…
– Dobro, što ti je po volji?
– Ništa!!!
– Ne uzbuđuj se, tlak…
– Kad te stisnem vidjet ćeš ti tlaka!
– Dobro, čekaj, idemo polako… što želiš?
– Da bih ti mogao reći što želim, moraš prvo ti meni reći kuda si krenuo…
– Kako to misliš? Pa ne idem nikud…
– Beati paupere spiritu…- uzdahnuh
– Ne znam latinski…
– Gle… reci mi – ti si mene naumio ubiti?
– Paaaa… kako sada stvari stoje… i da i ne…
– Huh? Ha? Kaj? Ča? Što?
– Naumio sam te, zapravo samo uplašiti sa blizinom smrti no onda su mi se upleli tvoj tast i Svevišnji…
– Kako?!?- zagrcnuo sam se
– Tast i Svevišnji…
– Ne to… nego… upleli?!? Kako to misliš?
– Pa lijepo, došli su niotkuda i što ću sad, ne mogu protiv njih…
– Znaš što… razgovarati ćemo nas dvojica još, imam osjećaj da me čekaju dugi razgovori s one strane… naoštri olovku, pripremi blok ili izglancaj tastaturu, operi monitor… whatever… imati ćeš materijala dok to istjeram na čistac… Oni će meni o nepotizmu, o smrti… joooj kako će Stara biti vesela kad joj ovo ispričam…
Kad sam izišao na ulicu, preko puta je snuždeno sjedio poznati zakrabuljeni lik, bespomoćno trupkajući koščatim stopalom po prašini… plašeći golubove…

Artwork © 2005.-2007. by Adrian87

Read Full Post »

Deus ex machina II

Još je u daljini odjekivala sočna psovka zaustavljenog Vremena.
Tama se zgusnula, medno se prelijevajući svuda unaokolo ostavljajući dojam da će, eto ovaj tren, navrijeti i obliti svojim polaganim prožimanjem i ovaj mali preostali mjehurić jarkocrvenog treptavog svjetla.
Lucifer je stajao rukom se uhvativši za bradu. Gledao je nekud dolje, neodredivo kuda. Oboje smo pak gledali njega… pa sebe… pa njega… pa sebe… dok je zbunjenost rasla. Moram odmah reći da nema zbunjenijeg izraza no izraza zbunjene Smrti. Dapače, sa svakim pogledom sve više je bila zbunjena, a ja sve više na rubu suza od smijeha.
– Što je sad? – upita naposljetku Smrt.
– Ha? Molim? Što? – prene se Lucifer.
– Pitam što je sad?
– Sad? Sad je drugi način da se objasni jedan trenutak koji se upravo dešava, dakle…
– Za objašnjenje riječi imam rječnike… pitala sam što se desilo… šutiš tu i gladiš tu bradu kao da ćeš je napraviti više jarčevskom no što jest.
– A to? Razmišljam.
– O čemu?
– O bananama! Kako o čemu, o tome što da učinim s tobom.
– Čekaj, osim ovoga sa ovim tu – i pokaže na mene – što je to zbog čega bi ti nešto činio, ili još gore, učinio, sa mnom? I da odmah napomenem da iako sam ženskog roda, na seksualne provokacije odgovaram muški.
– A? Hahahahahaha ha ha ha… Ha?!? Seksualne provokacije? Za ime božje, kome bi palo na pamet s tobom imati nešto više osim striktno poslovnog odnosa?
– Ukusi su različiti.
– Joooj… znao sam da si prepotentna, ali toliko…
– Lucifere…
– Smrti…
Odjednom sam zamijetio kako je zahladilo u treptavom mjehuru koji nas je okruživao.
– To si ti? – upita Smrt.
– Tko, ja? – uglas uzvratismo pitanjem obojica.
– Ne, to sam ja. – odgovori blagi, gotovo tenorski intoniran glas iz svih smjerova.
– Ah, to opet Janja zajebava… – započnem i onda spazim kako Lucifer prelazi u laganu roza nijansu, a Smrt postaje sve koščatija, tako da mi je nastavak “… i igra se Boga” zapeo negdje u glavi i vrišteći se odbijao od stijenki lubanje luđački želeći izletjeti na bilo koji otvor.
Smrt se naklonila.
Lucifer je kimnuo glavom.
Čak sam i ja izveo nekakav karikirani poklon.
– Mogu li vam se priključiti u razgovoru? Čini mi se da bi vam trebala pomoć, s najvišeg mjesta.
Vrijeme je psovalo zaustavljeno. Bilo je sve hladnije, a treptava crvena svjetlost lagano je prelazila u sjaj ljetne zore.
Uz rizik da ću zvučati patetično… napokon sam susreo svog Boga!

Read Full Post »

Deus ex Machina

Artwork by © 2004. AlphonseCapone

– Stani!!!
Okrenuo sam se u smjeru glasa na trenutak zaglušen fijukom kose tik iznad mog tjemena, fijukom koji je naknadno produžio svoje postojanje u glasni klepet kad je sama oštrica odletjela u obližnji jarak klepivši tamo po nekom šljemu, što li.
Smrt se zbunjeno zabuljila prvo u prazni vrh štapa, a potom u smjeru nestanka oštrice:
– Ha?!?
– Stani rekao sam! – i iz tame odakle je prije stigao samo glas, sada je stigao i nositelj glasa, moj tast, zajapuren i zadihan… da, malo je čudno kad se vrag zajapuri, jer, kako taj besprijekorno preplanuli ten Bika Koji Sjedi učiniti još zajapurenijim… ali, vjerujte, to spada samo u domenu bivanja vragom, a pošto im to zajapurenje ide od ruke jako dobro, ne želim čačkati tamo gdje mi nije mjesto, barem ne više nego što sam čačkao do sada, a čačkao sam… joj, koliko sam samo čačkao… Kad dugo radite s ljudima, ma koliko to bili ljudi ili ne, neke stvari naučite i zapamtite…
– Nekako sam znao da ćete doći… nešto kao… – a ono što bih bio rekao sasvim je neprikladno. Lucifer se nadoveže:
– Misliš kao deus ex machina?
– Sasvim neprikladno datom trenutku ali da… tako nekako…
– Uvijek me oduševljavao tvoj smisao za humor, dragi moj Gabriele.
– E… e… ovaj… a ja? – zbunjeno se oglasila do tada umuknuta i ukočena Smrt. Znam za nekih tristotinjak putnika i članova posade koji su malo prije nego je moj dragi tast stigao na scenu vrištali u panici pogođeni vrtlogom oluje na putu od deset kilometara bez povratka na letu Brisbane – Singapore. A neki su imali i povratne karte. Odjednom, oluja je proizvela zvuk poprilično sličan skvičanju preplašenog psa, a i pokret joj je postao takav – jednostavno je pobjegla. Let se nastavio najnormalnije kako je tekao i do tada, a većina je putnika bila uvjerena da je riječ o ružnom snu. Samo Smrt, Lucifer i ja znali smo što je posrijedi.
– S tobom ću se raspraviti kasnije,…
– Kad kasnije?
Kod Smrti stvari obično stoje tako da poprilično ljudi ne umre kad se Smrt zbuni ili ima poslovni sastanak ovog tipa. Osim gore navedenih, tih je trenutaka devetero ljudi koje je palo u provaliju zajedno sa autobusom, na dnu provalije otreslo prašinu i nastavilo voziti, skrativši time put autobusa za trinaest kilometara, koliko bi trebalo do tog mjesta serpentinama, a dva bombaša samoubojice u trenutku kada su htjeli aktivirati eksploziv našli su se u čudu jer – eksploziva nije bilo.
– Sada. – reče Lucifer i karakterističnim pokretom ruke, nepotrebnim po mom skromnom mišljenju, ali time barem pridonosi teatralnosti, zaustavi vrijeme.
U znak protesta Vrijeme potiho opsuje.

Read Full Post »

Run like hell

Unaprijed, molim za razumijevanje, popratni video može biti šokantan svakome tko ga gleda na način na koji je snimljen, a ne u kontekstu iz kojeg je izvađen.

– Ne znam, ne čini li ti se da samo bježimo?
– Zaista, nisam primijetio – prodahtah nastojeći održati korak sa Mauriceovim dugim nožurdama i pedeset kila manje
Naravno, bježao sam tri tjedna, dotrčao iz jednog rova u drugi, i sad opet trčim. Pred kim ili pred čim, nemam pojma. Znam da, eto trčim.
– Trčiš pred neumitnom sudbinom Gabriele – progovori mi pored lijevog uha poznat i, zapravo, očekivan glas. Definitivno, znam da trčim dalje, da sa svakim korakom opasno zaostajem za bržima i da ću, zadihan, jednom stati. No, najmanje što u tom času očekujete je da vam netko smrtno ozbiljnim glasom prošapće pored uha kako trčite pred sudbinom.
Radi osiguranja nastavka priče prihvatite da mi tijelo trči, dahće i sopće dok u mislim vodim ovaj razgovor…
– A sudbina si mi ti?
– Pa da, tako nekako.
– Kako to misliš, tako nekako, ili jesi ili nisi.
– Ako uzmeš u obzir to što sam i tko sam, onda sam ti zaista sudbina
– Da, a da uzmem u obzir to da sam već jednom umro?
– Ah, taj je posao obavljala moja prethodnica, umirovljena je.
– Da, i ti sada ponovno hvataš njene mrtvace?
– Smrt ne zastarijeva.
– Nisam znao da je umiranje zločin.
– I nije, zločin je pobjeći od neizbježnog.
– Zašto bi to bio zločin?
– Dobro pitanje, ali samo sa retoričke strane
– Da?
– Gledaj, nemoj se sada izvlačiti na semantiku… znaš zašto sam tu.
– Da umrem.
– Da.
– Opcije?
– Hahahahahahaha… opcije… mbwahahahaha… opcije veliš? Pitanje poput ovog moglo bi me otjerati u penziju, kada bih bila spremna davati bilo kakve opcije.
Spotaknuo sam se preko mrtvaca i ostao ležati negdje na ničijoj zemlji. Ovaj je put Smrt doslovce lebdjela nadamnom.
– Čekaj, pa zar zaista moram još jednom umrijeti?
– Do sada ti je to zamalo uspjelo već dva puta. Treća sreća…
– Sreća?
– Opet semantika… pripremi se na umiranje Gabriele… – reče Smrt i podigne svoju vjernu kosu
– Još nisi promijenila alat?
– Ne ometaj umjetnika u radu… pripremi se na umiranje
– Ponavljaš se
Podigla je kosu i zamahnula.
– Stani!!!

Read Full Post »

Quo vadis domine, kocke, karte, pikado, mikado…

Zadnji put je trčao iz rova… sada opet trči… quo vadis Gabriel?

…povukao me je za rukav tako hitro da sam pomislio kako ću u blatu ostaviti barem jednu čizmu, ako ne već obje. Nisam siguran da sam ikada čuo škripanje guma po blatu, ali ako i nisam, sada sam bio prisiljen startati tako da su mi đonovi zaškripali blatom kao ljetni start automobila na semaforu…
– Hej! Kud tako brzo?
Na pitanje mi je odgovorila salva koja je zatutnjala iza nas zasipavši nas slapom žitkog blata. Kiša je padala već treći tjedan, ustvari, nije niti prestala od onog fascinantno šeprtljavog bijega iz Bistroa Hellhole, prije, zamisli, tri tjedna… moram sam sebi čestitati na asocijativnosti, nema mi druge, kad mi nitko…
Misao mi se prekinula kad me Stari Vrag cimnuo za rukav tako jako da sam sasvim jasno začuo krckanje konaca na šavu rukava u visini ramena (hrršt… trkk… trkkk… krsk)… i doživio mentalni ekvivalent pregriženog jezika, kad vam mozak počne frfljati i pri tome boli svaki pokret…
– Probudi se… hodaj!
– Pa budan sam, hodam.
– Ali ne dovoljno brzo…
– Ako budem hodao brže to više neće biti hodanje…
– Semantika, vražja semantika… ako ti je lakše – onda trči.
– Pa i nije mi lakše… jesi li kada vidio trčeću bačvu?
– Do sada? I ne, priznajem. A ti… ti pretendiraš na to da postaneš prva trčeća bačva?
– Zapravo i ne.
– Onda počni! Da ne postaneš leteća!!! – vrisnu Stari i nekako me progura pored sebe uz uski zid kanala, rova, što li već, kojim smo trčali, naglavce me ubaci u zemunicu i sam uleti za mnom praćen slapom barutom prožetog blatnog pljuska i tutnjanjem eksplozije čiji je udar bio tako jak i tako blizak da mi se činilo da mi je netko odigao tjeme i s treskom ga spustio, k’o da u glavi kuham kakve posebno opake, ali i fine kobasice čije se arome ne smije izgubiti niti dašak.
– A u vražju mater! – netko opsuje iznutra, mada mu je glas bio poprilično grgutav, a kakav bi i bio kada je, vjerojatno potaknut našim vehementnim ulaskom, progutao popriličnu količinu te nadasve ugodne i nimalo smrdljive žitke tekućine koja najmanje veze ima sa čokoladnim pudingom, osim što, onako muljasta, poprilično slično izgleda, ako se zanemare mnoge sitnice, što u procesu apstrakcije i nije teško napraviti.
Dok sam zbunjeno žmirkao, obliven blatom kao veselo prase nakon napornog valjanja sa ostalim svinjama, pri čemu je ova usporedba krepala u svim svojim aspektima, osim možda u aspektu kilaže, spodoba koja je psujući otirala blatni pokrov sa lica postajala mi je sve poznatija… visok, izdužen, definitivno ne spada ovdje… ne stoji mu uniforma…
– Maurice!?!
– Gabriel!?!
– Pao bih ti u zagrljaj, ali mislim da bi to previše sličilo hrvanju u blatu.
– Da, a tko zna tko je od ovih jadnih vragova uokolo dovoljno seksualno frustriran da mu se to učini dovoljno erotičnim…
– Vidim, nisi izgubio smisao za humor…
– Vidim, nisi izgubio britak jezik, a niti bačvast’ stas…
– Pjesnik?
– Ne znam.
– Zvuči na Balaševića.
– Na koga?
– A što sam rekao?
– Rekao si, citiram: “Balaševića”…
– A koji je taj?
– Otkud znam, pa ti si ga spomenuo.
– Maurice, ne pravi se lud, uopće nemam pojma tko je taj “Balaševića”.
– A Gabriele, onda zajebi usporedbe kad pričaš o stvarima o kojima nemaš pojma…
– Gospodo… vi se kao, poznajete? – upita Stari Vrag.
– Zapravo ne – uskoči Maurice prije nego stigoh reagirati – kad si čuo da se ljudi koji se poznaju oslovljavaju imenima, govore jedan drugome ti i razgovaraju onako kako se drugi ljudi svađaju? Dakle, današnja mladež, pa to je nečuveno! Nigdje kulture… – i uvrijeđeno frke nosom uslijed čega nebrojene blatne kapljice veselo potrčaše mom licu u susret… lice ih nije prepoznalo.
– Da, imate pravo, oprostite. – snuždeno će Vrag i povuče se u kut zemunice u kojoj je do malo prije sve plivalo u blatu, a sada je plivalo samo sedamdesetak posto njene zapremine. Istini za volju, blato je polako nekud oticalo, ali nisam imao baš volju provjeravati kuda to otiče, sigurno ne na neko prekrasno mjesto sa lounge barom, švedskim stolom i laganom digestivnom glazbom začinjenom lijepim hostesama, jer je to u tom trenu bilo mjesto gdje bih najradije ja otekao…
– Maurice… – priprijetih mu prstom – … ti vraže jedan!
– Gabriele… – priprijeti i on meni – …ti vraže jedan!
– Kopiraš!
– Ne.
– O da… kopiraš.
– O ne, ne kopiram…
– O, da, da, da… kopiraš, kopiraš, kopiraš…
– Gabriele!?!
– Maurice?!?
– E, kužiš, daj en rise!
– Ćune ševi.
– Brodo.
– Pio si?
– Ne, zašto?
– Petljaš jezikom.
– Pa to činim stalno… čekaj dok krenem jetljati pezikom…
– A to radiš jedino nakon litre alkohola, ali tada se i dimiš.
– A, sjećaš se?
– Kako da ne, naš prvi, i jedini, zajednički i uspješni posao…i moje prvo… prvo pijanstvoooo…
– Ahhh… sjećanja… ahhh Bogatićka…
– E da… koja su to vremena bila… – protegoh se i malo bolje namjestih – Što ne znači da se ne mogu vratiti…
– Misliš?
– Zašto ne? Kad rat prođe…
– Znaš, kada bih svaki puta kada mi netko veli “kad rat prođe” dobio jednu dionicu…
– Bez reklama, pa čak niti u zemunici! – prekinuh ga čim je zaustio… što je već želio zaustiti.
– … dobro… dakle jednu dionicu… sada bih već imao puno dionica i ne bih ovdje sjedio kao limun i čekao džin…
– Prvo, kradeš rečenice…
– Ne, samo citiram…
– Dobro, hajde, citiraš, ali obično se čeka limun, a ne džin…
– Detalji i sitnice, nevažni za ovu priču.
– Kao, uostalom, i naš razgovor, ako se ovo može tako nazvati.
– Da, sjedimo do pojasa u blatu, vani tutnje granate, a mi čavrljamo…
– He he… cool… ain’t it?!
– Da, ako si ti Beavis, a ja Butthead…
– Ne gledam emtivi
– A kako znaš da su oni na “emtiviju”?
– Tko to ne zna…pa baš su jučer gostovali dole u logoru, znaš ono – za naše snage i tome slično, imali su predstavu, simpatični dečki. Beavisa je zgazila pobješnjela natikača, ne pitaj kako, a Butthead je završio karijeru zabivši si dupe u glavu…
– Valja glavu u dupe.
– Upravo obrnuto.
– Grozna smrt.
– Ali je konačno postao sličan sebi.
– Bolje sebi nego tebi…
– Ili tebi.
– Radije ne bi.
– Gabriel… odjebi.

Read Full Post »

Uzmi što ti život pruža

Gabrielada ide dalje… ovaj put Gabriel se pretvara u Švejka…

– Uzmi…
Sa nevjericom sam gledao u prljave prste koji mi nude komad, komadinu u mojim izgladnjelim očima, pomalo starog, mrvljivog, ali uz devizu “u sili vrag i muhe ždere” (istini za volju u niti jednoj sili do sada nisam žderao muhe, pa ma koliko bio vrag), zapravo još uvijek jestivog kruha… a gladan sam… joj, i kako… danima nisam ništa jeo…
– No, uzmi,
Zahvalno pogledah umrljano lice starog vraga sa zelenom trakicom oko lijevog rukava na brzinu sklepane uniforme…
– Hvala – promrmljah i nagurah taj nebesko fini komad kruha u zube i zamalo se uguših mrvicama koje su same krenule, bez pitanja, u dušnik. Srećom pa su imale gdje stati i vagati dali da krenu dalje ili ne, sjedeći kao ptice na grani na maloj izbočini negdje na sredini grla, koja je predstavljala zadebljanje nedavno uspješno prerezanog vrata. Odjednom shvatih da me Stari Vrag nešto pita:
– Molim?!? – progrcah između slapova sline koja je pojurila probaviti taj nebeski obrok.
– Kako ti je ime?
– Gabriel
– Onaj Gabriel?!?
– Koji “Onaj” Gabriel?!?
– Luciferov zet…
Hm… sad je na meni bio red, da pokušam vrdati ili ne, ali je zalogaj kruha ipak prevagnuo…
– Hm… ovaj… da… taj sam…
– Dobrodošao junačino!!! – drekne Stari Vrag i opali me zdušno posred leđa.
Mrvice su donijele odluku i u frenetičnom udahu, koji je bio popratna pojava naglom uzimanju zraka prilikom udarca čiji je tupo reski “šprask”, kojim se podiglo par oblačaka prašine iz prljavog kaputa kojim sam se ogrnuo tamo, vani, a pripadao je jednom od sirotih vragova koji su poginuli, još odzvanjao u mojim uspaničenim ušima i tom se odzvanjanju priključio grčeviti kašalj koji je govorio u prilog tome da su mrvice produžile u dušnik.
– Hej… koji ti je vrag? – uzbuđeno je klepetao Stari Vrag
Ja sam samo hvatao zrak hripajući i pokazivao na leđa poprimajući finu ljubičastu boju tena, onu kvalitetnu boju sa kakvom samo utopljenici i obješenjaci dolaze u pakao po završetku svojih smrtnih karijera, sa namjerom da započnu besmrtnu… rijetkim to i uspije, većina ih bude svedena samo na gorivo… no, ljubičasteći mahao sam bespomoćno, lio suze na kojima bi mi i krokodili pozavidjeli, frcale su na sve strane, i pokušavao pokazati Starome da me još jednom lupi po leđima, bar približno na isti način kao i prvi put… možda mrvice nauči pameti… shvatio je… “Badašprask!!!” – ponovno oblačići prašine, bol u glavi, oči su mi izletjele na ticalima, u tom sam trenu valjda sličio kakvom kukcu, a mrvice su s olakšanjem odlučile ipak izići iz dušnika i krenuti pravim putem… mogu se pohvaliti kako sam par mrvica, uz pomoć prijatelja, ipak izveo na pravi put.
– Sad je bolje?
– Jhe…
– Ne smiješ biti pohlepan…
– Ne nudi me sa starim kruhom…
– Ne seri
– A to? To nisam već par dana… koliko sam jeo, toliko i serem…
– Sereš ti k’o da jedeš redovito…
– Otkud znaš za mene?
– Kako ne bih… pa zbog tebe je sve ovo i počelo…
– Kako?
– Nepotizam i ostalo…
– Misliš – ja se zakoljem da se izvučem iz ugovora…
– … a tvoj te tast ponovno slijepi i vrati među mrtve… da… to mislim…
– … ili kao što sam već jednom čuo…
– … nemaju svi Lucifera za tasta…
– … da tako je… to sam zaista već negdje čuo…
U blizini prasne eksplozija…
– Hej, pa ti se bojiš!
– Otkud ti to? – upitah ga sa zemlje, lica u blatu kojem je po mirisu bilo bolje da ode na liječenje – imalo je gljivice, sigurno.
– Što ja znam… valjda po tome što si legao k’o pokošen… mislio sam da te pogodilo..
– A ti?
– Ja sam ti Viking, a Vikinzi…
– … se boje jedino da im nebo ne padne na glavu… da… i to sam već čuo…
– Ti bokca što si ti informiran. Nego… sam si?
– Sada više ne.
– Nisam to mislio… – još jedna, ovaj put glasnija eksplozija odjekne u blizini. Malo se zemlje skotrljalo u zemunicu zajedno sa jednom podlakticom. Netko je vani vrištao. – Ops… ovo je bilo blizu.
– Zbilja? – promrmljah pljujući pljesnivo blato iz usta.
– Sve su bliže. Dođi, idemo.
– Kamo?
– Što dalje odavde… ne valja poginuti u paklu.

Read Full Post »

Igra slučaja

Upravo kroz tu igru posljednji je relativno smisleni, bezflešbekovski dio Gabrielade na ovim stranicama svjetlo dana ugledao u petak, 13. travnja o.g.. A dalje… dalje se fućka…

(iz prethodnog nastavka:
– Hm… zašto ju nisu sastavili?
– Nemaju svi Lucifera za punca, znaš?)

-Ahahahaha…. Ahahahaha…. Ahahahaha…. – nešto je zalepršalo oko nas, vrteći se oko stola kao zvrk.
– Ti znaš tko je to? – upitah Janju.
– Ne, a trebala bih?
– Ne znam.
– Koji dio?
– Nijedan.
– Brzo smo se dogovorili
– Što?
– Pa da…
– Ne znamo tko nas oblijeće, a niti to da bi to trebali znati?
– E, to… dobra ti je verbalizacija… To uvijek tako nakon što si prerežeš vrat?
– Pa i ne budući da nisam sedmoglavo čudovište i ovo mi je prvi put
– A! Skinuo si junfer…
Valjalo bi napomenuti kako je cijelo to vrijeme to (pa ma štogod to bilo) oblijetalo oko nas uz “Ahahahaha” u pravilnim intervalima. Postajalo je pomalo naporno.
Janja, ne budi Janja, odjednom ispruži nogu, meni prouzroči određene ugodne probleme na neugodnim mjestima, a zvrku poprilično neugodne probleme, a mjesto je ugodno samo nekim strukturama, tako da ne bih nastavio tu obrnutu asocijaciju jer bih mogao upropastiti reputaciju krčme u kojoj smo sjedili.
“Tras!”
Zvrk je prasnuo na pod, na nos… da, pitam se, na što – na pod ili na nos… recimo to ovako – nosem na pod što je, opet, rezultiralo mali crvenkastim potočićem koji je počeo krivudati žilama dasaka s poda i uvirati kap po kap negdje u prostor između dasaka, pridruživši se svom smeću i truleži što se odavno valjalo ispod… vjerujem kako se taj “potočić maleni” našao u poprilično dobrom društvu sebi sličnih.
A potom je zvrk i ustao:
– Dohvaga i behraha, mohao ham vhah smomisi – poče, nazalno, držeći se za nepresušni izvor svog bola, podižući tu svoju nezaboravnu dugu figuru s poda.
– Maurice! Kog vraga ti radiš ovdje?
– Gabriele, kog vraga ti ovu svoju ne držiš na lancu!?!
– Maurice! Kog vraga ti ovog svog ne držiš na lancu?!? – upita Janja pokazujući na sve izraženiju izbočinu u donjem dijelu Mauricesa, koja je počela opasno konkurirati šljivastoj crven potočarki koja se rađala na gornjem dijelu Mauricea
– Janja! Kog vraga ti nikad ne oblačiš gaće kad dižeš noge?!
– Maurice! Zašto dovraga nisi pao na jezik, a ne na nos? – dreknuh.
– Gabriele! Ušuti! – ovo je dreknulo oboje.
Nikada ne mogu shvatiti zašto međusobno razgovaraju tako kako se drugi ljudi svađaju, i kada to razgovaraju, a kada se svađaju.
No, s druge strane, uvijek mi je bilo jasno zašto Maurice na Janju reagira kao pastuh. Tako reagiramo svi, a ne ide drugačije… Čim muškarcu samo padne na pamet to tijelo… mmgnnhhhh… mama!… teško da bi potom pada išta drugo… dulje vrijeme… oštra mi bol zapara uho…
– Joj! Hej! Koji ti je??
– Opet pohotne misli?
– A što mogu, to je jače od mene – rekoh pokazujući na dvije uzvisine koje su mirno počivale na gruboj površini stola izazivajući suze na oči.
– Što možeš? A, koliko ja znam, ti možeš svašta…
– Janja! Ne pred osobljem…
– Sad sam osoblje?
– Ne Maurice, ti si stalno osoblje, samo te Gabriel drži u zabludi da ste prijatelji
– Janja! Podrivaš moj autoritet…
– Ne, samo spuštam tvoj libido… tko zna gdje bi već sada dahtali da nisi prerezao vrat!
– A da si je prerezao…
– Maurice!!! – to smo bili oboje…
– Dobro, dobro… ja sam samo osoblje
– Jesi, i zato me interesira, vrlo živo, što dovraga radiš ovdje
– Spašavam ti kožu… i tebi i ovoj tvojoj… uzbibanoj
– Kako to misliš “spašavam ti kožu”… objasni
– Nema vremena, slijedite me – reče Maurice i potrči k’o da ga svi vrazi gone.
Odjednom sam shvatio da je to točno… njega jesu gonili svi vrazi, i njega i mene i Janju.
Na stražnjim vratima puba pojavila se nimalo reprezentativna, iako impresivna zbirka crvenih očiju, šiljatih repova, rogova i papaka. Jedan od njih, dižući dreku, prstom je pokazivao prema nama vrišteći poput zaklane koze.
Zgrabio sam Janju i povukao je u trk.
Zadnje što sam vidio bila su vrata puba s vanjske strane i Lucifer kako nam domahuje iz nekakvog vozila dok pored njega Maurice otire oznojeno čelo i otpuhuje. Uskočili smo i vozilo je jurnulo i prije nego smo sjeli i zatvorili vrata.
– Što se desilo? – prodahtah što od trčanja što od pogleda na uzbibane grudi i fleševe prelijepih nogu iz prekratke suknje
Dok je vozilo izbjegavalo barikade i hrpe gorućeg smeća, i dok su vragovi sa zelenim oznakama zauzimali položaje pucajući prema vragovima sa crvenim oznakama, Lucifer je samo promrmljao:
– Otvorio se pakao…

Read Full Post »

Gotcha III

Odavde smo došli do ovog mjesta…

Image by Yan Fjordian

(iz prethodnog nastavka: Janja se okrenula, nasmiješena, proprativši sve skupa pogledom “Jesmo te, ha?”)

Stao sam. Volim njen vragolasti osmijeh, ali konotacije koje su sada izvirale dok se držala ocu za ruku zaista bi i slijepcu rekle kako je moja Janja zbilja Vragu ispala iz torbe. Na to, se naravno, okrenuše i Jebedićka i Tata… sada je u mene buljilo troje… da o asocijacijama na neke Biblijske motive i ne govorim… Znam, magarac sam ja, samo je Sveta obitelj malo izvitoperena…
– Gabriele kakve se pizdarije tebi motaju po glavi… – reče u tom trenu Jebedićka.
– Susjeda Jebedić – ne jebite po tavanu.
– O balavac šmrkljivi!
– Ljubavi, ne uzbuđuj se, škodi ti zlobi…
Opet sam stao, bol ugriženog obraza, ona koja valjda potječe iz lifta ili malo poslije, počela je jačati. Maurice je gledao u mene, ja sam čas gledao u… da, doplovila mi je i asocijacija o Svetom Trojstvu u tom trenu, a čas u njega. Oni su svo troje buljili u mene. Ljubavi!?!
– Gabriele, k’o da ne znaš… – počne Janja – pa ovo je moja mama. Gabriele – Lilith Krpić zvana Nada Jebedić, mama – moj muž.
– A ti si taj!?!
– Da… da… gospođo…
Obično se ne dešava da vam vlastita žena laže i skriva svoje roditelje do te mjere da se svaki put kad nešto zvekne posvađate sa svojom punicom, i još k tome ne znate da je ona to – punica!
– Hajde, hajde, što si se ukipio k’o mačak kad se najede kukuruza!
– Mačak kad se najede kukuruza se ne ukipi sve dok ne ode srat! – reče Lucifer
– Onda bi Gabriela trebalo malo omirišati jer mi se sve čini da se usr’o!
– Hajde ljubavi, ne budi tako oštra prema svom zetu…
– Nego da budem oštra onako, na tvoj način?
Blaženi odnos muževa i žena… svugdje je isti…
– Maurice… – započeh, ali Maurice je sjedio na obližnjem kamenu i doslovce plakao od smijeha. Sreća njegova, nije njemu Janja žena, a niti Lucifer i Lilith tast i punica. – Ah, Maurice, kad umreš od smijeha, dostigni nas.
– Svahahahahahaaaahahakako… – procijedi kroz cerek i legne na stazu kojom je do malo prije hodao sasvim normalno.
– Idemo dalje – reče TheThaTha – Usput, Gabriele, čuo sam to – i povede svoj Trio Fantastikus – A čuo sam i ovo – prema odredištu, meni nepoznatom – Čuj, ubrzo ćeš sve saznati…
– Toga se i bojim – procijedih, ali nastavih cupkati za guzičicom moje slatke prevarantice čija uvijek visoka peta u spoju sa telepatijom uzrokuje uglavnom povrede u predjelu – Aumph!!! – preeheepo…stenj…nahaaa… – a ja, uglavnom, ne znam držati jezik za zubima, misli u glavi i kurac u gaćama, pa i dobijem po potonjem, a pregrizem prvi.
– Tako ti i treba – doplovi do mog, bolom zaglušenog, uha mili glasić proizvodeći trnce na sasvim predvidivom mjestu, što mi pak prouzroči poprilične probleme i maltene bolni orgazam.
Srećom, Lucifer nas je u tom trenu uveo u svoj apartman, jer bih, inače, jaja deponirao kod lokalnog veterinara.
– Sjednite.
Stenjući, migoljeći guzicom, namještajući bol u položaj najmanje neugode, uklizih kojekako u kožnu fotelju… miris mi odjednom postade poznat… a i glas kojim me fotelja pozdravi:
– Gospodine Gabriele, dobrodošli – taj se glas, pardon, Glas, ne zaboravlja…
– Gospođo Bogatić, veseli me što se nalazimo pod tako bizarnim okolnostima
– I mene dragi moj Gabriele
– Ovaj, znate, ona tamo…
– Koja, usput budi rečeno, sjedi na Zlatkovoj koži…
– Zar je i vaš muž ovdje?
– Naravno, lijepo su nas preparirali, zar ne?
– Gabriele, s kim to razgovaraš? – strogo podvikne Janja.
– Dušo, dopusti da ti predstavim moje prve klijente, gospođu Renatu i gospodina Zlatka Bogatića!
– Gdje su?
– Ti sjediš na Zlatku, ja na Renati.
– A zato me nešto bode na određenom mjestu
– Hihihihihi, taj Zlatko, uvijek vragolan… – zacereka se Renata onako kožno, kako se samo fotelje u jako dobrom raspoloženju znaju cerekati.
– A, Gabriele, vidim, obnovio si stara prijateljstva. Žao mi je što te i Zlatko ne može pozdraviti, napokon, i lova i kuće koje imaš bili su njegovi
– Gabriele, ova me fotelja ugrizla! – vrisne Janja. – Tata, ako je i od tebe, previše je… prvo me jebe, onda me grize… pa nisam mačka!
– Kod mačaka je to obrnuto, ali… Hulm, Gulm! Odnesite ove fotelje, obje! – reče TheThaTha dozvavši dva pozamašna vraga koji su me odmah podsjetili na Stedlera i Waldorfa, ali osim čudnog pogleda, kategorije “Urgh?!?” od njih nisam čuo ništa, samo su poslušno izgurali Renatu i Zlatka i pod guzice nam ugurali fotelje koje su od početka to bile, mada im je koža rasla na kakvoj kravi ili kojoj drugoj životinji s kožom, koja bi joj, da je tamo gdje bi trebala biti bila neophodna za držanje bitnih stvari na mjestima gdje i trebaju biti… ovako… hja, držala je ta koža moje dupe tamo gdje baš i nisam htio da ga se drži, mislim na ured samog Vraga, ali što je tu je… treba se saživjeti sa situacijom…
– Točno Gabriele, treba se saživjeti sa situacijom i zato i jesi tu…
– Kako to mislite?
– Pa, recimo da sam te povukao iz potencijalno štetnog biznisa…
– Na koji biznis mislite?
– Pa na Zlatnu ribicu d.o.o…
– Što ne valja s tim? Rezultat je trebao biti isti, na kraju bi priljev duša opet postao redovan.
– Ideja i nije loša, ali da bi zaživjela trebala je biti moja… ovako, pala je na pod, malo zatrzala repom i izdahnula. A ti ćeš lijepo biti kažnjen…
– No, i to bih htio vidjeti… kako ćete me kazniti… pa u paklu već jesam, nisam li?
– Engleske figure prevedene na hrvatski si zatakni za uho, a što se tiče kažnjavanja… kazna će, vjeruj, biti poprilično suptilna,… a i poučna…
– K’o Amalka…
– Amalka je, igrom slučaja, dala otkaz na mjesto vile i recepcionerka je u šestom krugu… i ona je htjela biti poduzetnik…
– Znači da se trebam nadati kakvom mjestu portira…
– Ne dragi Gabriele, ne trebaš se ničemu nadati… jer… za tebe više nema nade. Za primjer ostalim “poduzetnicima” poslat’ ću te u Pakao!
– Hahahahahahahaha… ma zar baš u Pakao?
– Svatko ima svoj Pakao… a tvoj je… OVO! – uz grozomoran urlik odnekuda sve se oko mene zavrtjelo i pretvorilo u bijelu maglu prepunu vrištanja, stenjanja, zavijanja i nešto me, poput vira, povuklo u tamu, pa kroz svjetlo… činilo mi se da u pozadini čujem sve sporiji glas “Dave, what are you doing?”, a ja sam padao, padao, padao… koliko me bijedno sjećanje služi, nije mi ovo prvi put da tako beznadno padam… samo me izuzetno interesiralo gdje ću završiti… a onda je sve utihlo… i bilo mi je hladno. Pakleno hladno.
Kao izvan tijela promatrao sam se kao čučim obgrljen rukama oko gola tijela negdje u pokrajnjoj uličici. Oko mene su već hodala dva policajca. A nisam im mogao ništa reći, samo biti ukočen i tup.
Ma koliko se trudio prisiliti udaljeno tijelo na pokret, ništa mi nije polazilo za rukom.
A onda je jedan od njih progovorio:
-14, ovdje 15, 17!
– 22!
– Imam 34-5, nema 67 niti 8, a 56-10 i 56-11. 43? 17!

Read Full Post »