Igra slučaja

Upravo kroz tu igru posljednji je relativno smisleni, bezflešbekovski dio Gabrielade na ovim stranicama svjetlo dana ugledao u petak, 13. travnja o.g.. A dalje… dalje se fućka…

(iz prethodnog nastavka:
– Hm… zašto ju nisu sastavili?
– Nemaju svi Lucifera za punca, znaš?)

-Ahahahaha…. Ahahahaha…. Ahahahaha…. – nešto je zalepršalo oko nas, vrteći se oko stola kao zvrk.
– Ti znaš tko je to? – upitah Janju.
– Ne, a trebala bih?
– Ne znam.
– Koji dio?
– Nijedan.
– Brzo smo se dogovorili
– Što?
– Pa da…
– Ne znamo tko nas oblijeće, a niti to da bi to trebali znati?
– E, to… dobra ti je verbalizacija… To uvijek tako nakon što si prerežeš vrat?
– Pa i ne budući da nisam sedmoglavo čudovište i ovo mi je prvi put
– A! Skinuo si junfer…
Valjalo bi napomenuti kako je cijelo to vrijeme to (pa ma štogod to bilo) oblijetalo oko nas uz “Ahahahaha” u pravilnim intervalima. Postajalo je pomalo naporno.
Janja, ne budi Janja, odjednom ispruži nogu, meni prouzroči određene ugodne probleme na neugodnim mjestima, a zvrku poprilično neugodne probleme, a mjesto je ugodno samo nekim strukturama, tako da ne bih nastavio tu obrnutu asocijaciju jer bih mogao upropastiti reputaciju krčme u kojoj smo sjedili.
“Tras!”
Zvrk je prasnuo na pod, na nos… da, pitam se, na što – na pod ili na nos… recimo to ovako – nosem na pod što je, opet, rezultiralo mali crvenkastim potočićem koji je počeo krivudati žilama dasaka s poda i uvirati kap po kap negdje u prostor između dasaka, pridruživši se svom smeću i truleži što se odavno valjalo ispod… vjerujem kako se taj “potočić maleni” našao u poprilično dobrom društvu sebi sličnih.
A potom je zvrk i ustao:
– Dohvaga i behraha, mohao ham vhah smomisi – poče, nazalno, držeći se za nepresušni izvor svog bola, podižući tu svoju nezaboravnu dugu figuru s poda.
– Maurice! Kog vraga ti radiš ovdje?
– Gabriele, kog vraga ti ovu svoju ne držiš na lancu!?!
– Maurice! Kog vraga ti ovog svog ne držiš na lancu?!? – upita Janja pokazujući na sve izraženiju izbočinu u donjem dijelu Mauricesa, koja je počela opasno konkurirati šljivastoj crven potočarki koja se rađala na gornjem dijelu Mauricea
– Janja! Kog vraga ti nikad ne oblačiš gaće kad dižeš noge?!
– Maurice! Zašto dovraga nisi pao na jezik, a ne na nos? – dreknuh.
– Gabriele! Ušuti! – ovo je dreknulo oboje.
Nikada ne mogu shvatiti zašto međusobno razgovaraju tako kako se drugi ljudi svađaju, i kada to razgovaraju, a kada se svađaju.
No, s druge strane, uvijek mi je bilo jasno zašto Maurice na Janju reagira kao pastuh. Tako reagiramo svi, a ne ide drugačije… Čim muškarcu samo padne na pamet to tijelo… mmgnnhhhh… mama!… teško da bi potom pada išta drugo… dulje vrijeme… oštra mi bol zapara uho…
– Joj! Hej! Koji ti je??
– Opet pohotne misli?
– A što mogu, to je jače od mene – rekoh pokazujući na dvije uzvisine koje su mirno počivale na gruboj površini stola izazivajući suze na oči.
– Što možeš? A, koliko ja znam, ti možeš svašta…
– Janja! Ne pred osobljem…
– Sad sam osoblje?
– Ne Maurice, ti si stalno osoblje, samo te Gabriel drži u zabludi da ste prijatelji
– Janja! Podrivaš moj autoritet…
– Ne, samo spuštam tvoj libido… tko zna gdje bi već sada dahtali da nisi prerezao vrat!
– A da si je prerezao…
– Maurice!!! – to smo bili oboje…
– Dobro, dobro… ja sam samo osoblje
– Jesi, i zato me interesira, vrlo živo, što dovraga radiš ovdje
– Spašavam ti kožu… i tebi i ovoj tvojoj… uzbibanoj
– Kako to misliš “spašavam ti kožu”… objasni
– Nema vremena, slijedite me – reče Maurice i potrči k’o da ga svi vrazi gone.
Odjednom sam shvatio da je to točno… njega jesu gonili svi vrazi, i njega i mene i Janju.
Na stražnjim vratima puba pojavila se nimalo reprezentativna, iako impresivna zbirka crvenih očiju, šiljatih repova, rogova i papaka. Jedan od njih, dižući dreku, prstom je pokazivao prema nama vrišteći poput zaklane koze.
Zgrabio sam Janju i povukao je u trk.
Zadnje što sam vidio bila su vrata puba s vanjske strane i Lucifer kako nam domahuje iz nekakvog vozila dok pored njega Maurice otire oznojeno čelo i otpuhuje. Uskočili smo i vozilo je jurnulo i prije nego smo sjeli i zatvorili vrata.
– Što se desilo? – prodahtah što od trčanja što od pogleda na uzbibane grudi i fleševe prelijepih nogu iz prekratke suknje
Dok je vozilo izbjegavalo barikade i hrpe gorućeg smeća, i dok su vragovi sa zelenim oznakama zauzimali položaje pucajući prema vragovima sa crvenim oznakama, Lucifer je samo promrmljao:
– Otvorio se pakao…