Mala popodnevna kontemplacija

Definitivno, pitam se, kakve zapravo veze ima skop sa kazalištem, ali ne dolazim do pravog zaključka. No, isto tako, nije mi jasno niti kakve veze ima Stari Vrag koji se u zadnje vrijeme počeo provlačiti kroz priče o Gabrielu, no, vjerujem da će se sve prije kraja razjasniti.

Pitanje je samo hoće li to sve skupa imati kraj?

To je još nejasnije od toga da će se sve razjasniti. Jel’ jasno?

Nije jasno? Nisam vam kriv što ne razumijete umjetničku dušu, no po drugoj strani, možda je i bolje da ne razumijete, jer da razumijete, ne bih ništa morao pisati, sve bi bilo jasno i moja karijera ode tamo gdje joj je mjesto – u vražju mater.

Da, sad me zvala Stara Gospođa, Vražja Mater herself i rekla mi da joj prestanem slati toliko stvar jer da će uskoro biti primorana pisati svom sinu da joj osigura veće skladište…

Toliko za sad…

Hasta la victoria siempre!

Eto ti ga na… opet ta rečenica!

Sjećate li se inspektora Columba?

Naravno da ga se sjećate, pa HTV se svojevremeno trudio da ga izreprizira do neprepoznatiljvosti.

Nego, Columbo ima jedan zgodan štos u svakoj epizodi – u trenutku kada otprilike ima rješenje slučaja u rukavu, i par nejasnoća, odjednom stane, vrati se i veli:

– Samo još nešto…

Tako sam se i ja vratio natrag da velim:

– Samo još nešto… lijepo je imati jedinstveni tag na postu, kao što je tag “etojelijebiga” – takvog nitko nema, odnosno – I dare you, I double dare you…

Eto, samo toliko…

Hasta la victoria siempre!

Ne mogu bez te rečenice, pa to ti je…

I još pišem drugi post u istom danu… grozno… čisto me je sram…

Opet ovdje (superkalafrađelistiespiralidoso)

Eto, je li, jebi ga…

Ne znam da li ste pročitali knjigu Maturanti, Ivice Ivanca, no međutim, između svih likova koji se u toj knjizi javljaju, iz nepoznatih mi je razloga ostao u pamćenju profesor fizike čiji je nadimak Etojelifizika…

Hence – izvlačim iz gore izrečenog riječ etojelijebiga što u prijevodu znači nešto kao i superkalafrađelistiespiralidoso što je kovanica za koju ne znam kako se piše, ali spada, koliko znam, u film Moje pjesme, moji snovi. A to je film kojeg obožavaju, uglavnom, naše mame (ovisno o generaciji, moja mama taj film voli), i to iz tko zna kojeg razloga. No, istini za volju one vole i Prohujalo s vihorom i Damu s kamelijama i to valjda iz razloga koji su nama do te mjere nedohvatni koliko su njima nedohvatni razlozi zašto nam se sviđaju filmovi Odiseja 2001, Brazil, ili 12 majmuna.

No, da se vratim na početak – etojelijebiga – baš kad meni padne na pamet pisanje, nemam gdje pisati, a ako probam pročitati, nemam načina komentirati…

Zvuči poznato?

I je, naime, iz sličnog razloga sam ovaj blog i stvorio, u dane kada je matični blog servis mrknuo… e, očito – ponovno je mrknuo, ne do kraja, ali dovoljno da je neiskoristiv za temelju namjenu – bloganje.

Pa za to blogam tu. Hence naslov. Hence pozdrav:

Hasta la victoria siempre!

Mada nema veze s vezom.

P.S. Ovo mi je prvi post sa oznakama (tags)! Hooray! Ja glup, ja sporo učiti…

Mala objava za javnost

Poštovana publikum,

Fi ovtje imala felika prilika ušifala u nofe (i stare) skote i neskote ot Kapriela de Mefista!

Od danas samo na ovom blogu, a i šire, za Vas nastupa svjetski poznati šaljivdžija, demonski sluga i đavolji učenik Gabriel de Mefisto sa svojim šaljivim društvom vragova, vražica, bogova, anđela, mitoloških bića i svega što stoluje u sirotoj glavi autora tih zapisa.

Izvolite pregledati malo unatrag postove i vidjeti ćete da su se odjednom pojavili postovi od srpnja 2006 pa na dalje… svi ti “novi” postovi ovdje su samo radi Vas, a i radi mene, a i radi arhiviranja u slučaju “zlu ne trebalo”.

Svi su ti postovi već jednom objavljeni, baš otprilike u to vrijeme kada su navedeni i tu.

Toliko za danas, uz ispriku što se nisam javljao maltene godinu dana… nije da nisam bio aktivan, što će se uskoro i vidjeti…

Do čitanja!

Hasta la victoria siempre!

P.S. Svaki post koji je objavljen samo ovdje nosi gornju rečenicu i nalazi se u kategoriji “Priče o smiješnim i manje smiješnim pizdarijama”. Postovi prenešeni sa drugog bloga nalaze se u kategoriji “Priče o Gabrielu de Mefistu”. U slast Vam!

(erase) and Rewind

(svojevrstan hommage Harmsu)

Erase and Rewind © 2007. by ~Anxanum on deviantART

…zatim se sve zamutilo i zajedno sa vrištećim tonom otišlo u… hm… vražju mater, čini mi se…
– Gabriele, idiote! – odnekud je pred mene koji sam, to priznajem, bezgranično uživao u mahnitom obrnutom kretanju likova popraćenom pištavim tonom, iskočio Pisac.
– Zaustavi to, sve ćeš uništiti!
– Zašto? – zaustih ali zbog jednog sasvim luđački izbezumljenog pogleda za koji sam siguran da mi nije nepoznat, samo što sam se u nekoliko situacija morao pogledati u ogledalo, ali što da radim kad ogledala nema kad je čovjeku najpotrebnije, recimo na livadi, u noći, oko ponoći, dok drži britvu koja se pretvara u perušku… zabrazdjeh… dakle zbog njegovog luđačkog pogleda zaustavih sve.
Kako se iz ovoga može izroditi svašta, tako igrom slučaja pred očima ostade baš taj međukorak u kojem sam britvu pogurnuo preko grla zatvarajući ogromnu razrezotinu tako da na zaustavljenom prizoru držim perušku sa drškom britve… no, da ne duljim, definitivno sam se šokirao, možda čak i više nego u trenutku kada sam se klao.
– OK, stalo je
– Uhhhh – vidno oraspoloženo će pisac
– Skakućeš tu k’o pajac na federu, o čemu je riječ?
– E moj blentavi iscjetku… kako da ti to približim a da tvom pilećem mozgu, bez uvrede svim pilićima, makar i malo bude jasno?
– Iskoristi sve moći svog ionako ptičjeg mozga, kad se već vrijeđamo…
– Dakle, nisi samo ti taj koji ima ugovor s Luciferom…
– Nemoj me jebati?!?
– Ni u ludilu, barem što se jebanja tiče, ali i što se tiče ugovora.
– Reci mi jednu stvar…
– Da?
– Jesi li ti pristalica teorije zavjere?
– Hm… postaviti ću ti kontra pitanje…
– Da?
– Jesi li ti zet autora teorije zavjere?
– Tko… Lucifer je…
– Aha…
Skoro nesvjesno registrirah lagano grčenje vratnih mišića… moja se glava okretala lijevo pa desno sveudilj pokušavajući zamijetiti sluša li netko ovaj razgovor ili ne…
– Ne brini… – reče Pisac – ako teorija zavjere postoji, ionako nas netko sluša, a ako je nema, zašto se onda okrećeš?
– Interesantna logička petlja. Kvaka 22? – upitah.
– Napisao Joseph Heller…
– Nisam to mislio…
– Da, u biti i je svojevrsna Kvaka 22… nazovimo je Kvaka 42…
– Krasno, reći ćeš da sad to ima i veze sa pitanjem o životu, svemiru i uopće svemu?
– Pa… ne živimo li na Zemlji?
– Odgovor protupitanjem?
– A i ti na sva moja pitanja pokušavaš odgovoriti pitanjem?
– Stvarno?
– A što? I tebi se to činilo?
– Bezveze, trabunjamo, jel’ da?
E, tu više nije bilo šanse za susprezanjem cereka koji se lagano prišuljao i prvo zauzeo kutke usana i bore na sljepoočnicama da bi potom razvukao usne povukavši ih prema gore uz nabiranje korijena nosa kao da ćemo sad na kihnuti, a zatim nam otkrio zube i zabacio glave dok je iz grla obojici praskom izletio grohotavi zarazni klokot…
Dok je Cerek odlazio zadovoljno trljajući ruke i pokušavajući otrgnuti Smiješak sa svojih usana, Pisac i ja smo se pogledali i opet udarili u grohot.
Poslije nam je Grohot rekao da ga je to malo zaboljelo.
– Ahahahahaaaahahahaaaaahahaha… hahaha… ha… uh… joj… Ne gle… ozbiljno…
– Ozbiljno? – procijedih kroz suze (nepotrebno je reći kako su Suze poslije na sudu časti izjavile kako se ne smatraju nikakvim cjedilom) – Mbwahahahahahahahaha… ozbiljno… jepitjepitipitipitihahahahaha… jaaaajaaaahahahahaha… Ohohozbihihihiljnohohohohohohohoho… – urlao sam ležeći na leđima i držeći se za trbuh.
– Nahahahajozbihihihihihiljnihihihihjeheheheheheheheh – urlikao je Pisac čučeći i tresući se nekontrolirano, podsjećajući više na mokrog mačka.
– Čemu se smijete dečki? – upadne među nas poznati medeni glas.
– A-joho-ohoj… Janja! Bok! – podigne glavu Pisac, prstom brišući krupnu suzu sa obraza. (Suza se poslije žalila da ju na taj način vrijeđa i priječi ju u daljenjem napredovanju jer stalno ističe njenu korpulentnost… Pisac je poslije oslobođen optužbi zbog neuračunljivosti)
– Bok Pisac… bok slatki dečko!
– Bok mala! Dugo te nisam vidio.
– Čemu se to toliko smijete?
– Vlastitoj gluposti.
– Čijoj, ako smijem znati? – upita Janja… A propos, je li vam ikada palo na pamet kako njen tata ima perverzni smisao za humor pa si jedinu kćer nazove janjetom…
– Gabriele?!? Je li ti ikada palo na pamet kako ja još uvijek, pa čak i izvan konteksta priča o tebi, gdje nastupam kao tvoja zamamna žena, imam telepatske sposobnosti?
– Na pamet nije, ali stigne. Ako Pamet ne pobjegne u strahu od povrede zbog pada.
– Gluposti. Pitam vas još jednom čemu se smijete, a potom odlazim ljuta k’o ris…
– I zgodna k’o vrag… – počne Pisac…
– Fuj… nije ti baš usporedba…
– Nije? Čak ni u prenesenom značenju?
A preneseno Značenje pogleda oko sebe i pomisli “Kuda su me to, dovraga i bestraga, prenijeli”…
– Čak ni tamo, ma gdje god to bilo – rekoh
– Ah, Gabriele, ali zašto? Pa čini mi se da sam baš lijepa poput kakvog đavolka, pardon, đavolice…
– Pustimo sad to sve skupa! – a Sve Skupa padne na pod i odšepa češući bolni kuk.
– Pustili smo. – reče Janja i sjedne na stolicu koja se odnekuda stvorila. Tek sada primijetih ono što mi je pokazivala valjda cijelo vrijeme.
– Što? Ako ti možeš prematati sadržaj svoje priče, onda ja u njoj mogu sjesti na stolicu i prekrižiti noge kako ja želim
– Možeš. Ali tako da ne pokažeš cijelom svijetu kako nemaš gaća!
– O ti vraže jedan! Pa opet sve vidiš?
– Kako i ne bi, kad ti sve pokazuješ! – i poljubim je.
Pisac je gledao…
– Khm…
– Ups… zaboravili smo na “ovoga” – pokažem blago smeteno prema Piscu dok mi je na određenom strateškom mjestu preovlađujući osjećaj počinjao smetati, kako vizualno, tako i taktilno, pogotovo ako se uzme u obzir da je taktilna komponenta bila Janjina ručica… – Daj, ne pehaj, biti će mi neugodno…
– Ispravka mili, već ti je neugodno – reče, ponovno prebacivši nogu preko noge tako da je sada i Pisac vidio da nema čega nema tamo gdje bi toga nečega trebalo biti.
– Dakle, Janja, stvarno, molim vas, niste baš pristojni… nije da nije lijepo i primamljivo… daleko od toga…
– Pazi da se ne zapleteš, jer ja kad lupim, lupim samo jednom…
– Je, i to zato jer lupaš polako… – osmjehne se Janja izvevši još jedan nogoplet. Da sam stolica polako bih pomislio da sam u kabareu, i to onom, Fosseovom, iz ’72-ge. Još jednom igrom slučaja, kasnije mi je rečeno da je stolica nešto slično i pomislila, samo se nije usudila izreći na glas, jedino je tada malo zaškripala u znak slaganja, ali je to prošlo prilično neprimjećeno. No, da je primijećeno, još bi mi samo nedostajala stolica telepat, onako, za potpuni ugođaj vašeg doma, pa ma iz koje god reklame to bilo.
– Gabriele, oprosti što te prekidam u kabaretskoj predstavi tvoje žene… – okrenuh se na poznati glas.
– Maurice!?! Sad si tu još i ti?
– Ne, nisam…
– Da, znam… samo tako smrdiš…
– To je iz onog “Punk nije mrtav…”?
– E,…
– Dakle, oprosti na prekidu, poslali su me iz režije da ti velim da ili isključiš skop ili da pustiš dalje jer ćeš inače sve uništiti.
– A što sam ti ja rekao? – ubaci se Pisac
– Pa da ne radim to što radim.
– I što si ti učinio?
– Prestao sam raditi to što radim…
– I počeo raditi nešto sasvim kontraproduktivno! Isključi taj jebeni skop i pusti Pisca da ti izgovori to što misli jer će puknuti, a ti si dovoljno velika budala da ne možeš biti telepat, pa ma koliko puta ja pokušala to u tebe usaditi…
– A i to si pokušala? Kada? Kako?
– A ti misliš da se ti i ja jebemo samo zbog ljubavi?
– Uuuuu… nizak udarac… – reče Maurice – Ali, ima žena pravo… pogledaj sebe, pogledaj nju, zbroji dva i dva i moraš biti jako glup, pa da ne shvatiš da to sve skupa i nije bez vraga.
– I nije budalo! Ti si vrag,…
– A, ne, molim lijepo, ja sam demon…
– Što je kriv demon vragu?
– Ne znam, nisam još sreo demona koji bi nekom vragu bio nešto kriv.
– Maurice!!! Prestani! – dreknuše i Janja i Pisac.
– Gabriel!!! Isključi skop! Dosta mi je krupnog plana tvoje njuške u postupku klanja, zbilja mi je dosta! – drekne Pisac.
Klik!
Slike je nestalo, a oko nas se upalilo blijedo svjetlo sa rampe i svjetlo u gledalištu. Iz četvrtog je reda ustao Stari Vrag:
– OK, OK, za danas je dosta, proba je sutra, u 11. Počinjemo sa scenom Pisac – Janja. Lucifer i Bog su i 5 popodne. Gabriel i Maurice pjevačka proba u 8. Laku noć!
– Čekaj… što je sad to bilo?!? – upita Janja iznervirano skačući na noge, teatralno rušeći stolicu. Situacija je zahtijevala da još lupne nogom o pod, ali očito onaj koji piše ovaj dio nije to predvidio… budala…
– Koliko se ja razumijem u te stvari, upali smo nekome u kazališnu predstavu – reče Pisac – a sudeći po tome što je taj tip sada izgovorio, mi smo likovi u toj predstavi…
Maurice i ja smo se samo zgledali i slegnuli s ramenima.
– Jebiga, toliko puta sam se našao u raznim glupim situacijama, i to tvojom krivnjom – uperih prst u Pisca, potajno se ponadavši da će i opaliti… i pogoditi – tako da mi sada, kada sam skoro siguran da ti ovo nisi napisao, ništa nije niti čudno, a bogme niti jasno. Idemo u krevet. Sutra ionako imamo probu. Maurice? Jesi li naučio pjevati?
– Molim?!?

A kaj sad?

….
– Ne, ne, ne, ne i ne! Stanite… dosta gluposti, stanite svi!
– Gabriele?!? Koji ti je kurac? Ups… oprosti mi Bože…
– Ma, nema veze, svatko se može zajebati…
– Kako molim? Nisam li čuo nešto kao…
– Kao što vidiš… uostalom, od kada si postao tako bogobojazan?
– Od kad ste me sprašili u podzemlje…
– Ah… grijesi mladosti… zato sada ne mogu zaspati od onih dosadnih harfi i krilatih bijelih beštija što cvrkuću o sreći i zadovoljstvu i vječnom životu po cijeli dan
– Ehhh… a biste li se zamijenili?
– A ne, ne bih… ne volim sumporovodike…
– Ma, neeee… odavno smo modernizirali sustav ventilacije…
– A tamo odlaze moja sredstva!?!
– Ovajjj…
– Dobro, hoćete li već jednom prestati vas dvojica? Alfa i omega, makar ne imali veze sa automobilima, vrhunsko plus i vrhunsko minus, a raspravljate se tu k’o neke dvije babe!
– Gabriele… – započe Lucifer
– Nemoj ti meni Gabriele, znaš! Opet si mi smjestio patku!
– Otkuda ti to sad?
– Ali Gabriele… pa ma koliko moj uvaženi “negativni” kolega bio pokvaren, ovaj puta ne laže… – počne me razuvjeravati Bog.
– A i ti si mi se popeo na vrh… ku… ku… kuglagera! Tu čestit i mio i pravedan i strog, batina i bog, a zapravo gdje god stigneš tu zabiješ nož u leđa. Treba nam malo misterije… nek’ nam onda razapnu sina, popraviti će ga u servisu poslije… pa sad dotični ne može jesti kikiriki i ne može više hodati po vodi… a izem ti oca!
– Ma čekaj. Koji ti je vrag? Ili bog? Tebi se uglavi nešto totalno izmiješalo… imaš pretenzije na preuzimanje oba položaja?
– Ni u ludilu… pa da ispadnem k’o vi dva… a ne… Gabrielu je toga dosta…
– To sam već jednom čuo… pardon… dvaput, dvaput, da budem točniji. Prvi puta si ponudio otkaz, a drugi put si mal’ne sam sebi glavu odrezao… – započne Lucifer.
– I zbog ovog drugi put i imamo sranje koje imamo. – dometne Bog.
– Dobro, a hoće li netko poslušati što ja imam za reći? – iz nekog čudnog zakutka sjajne kugle svjetla u kojoj smo se nalazili do nas doplovi taj zagrobni glas smrti.
– Zapravo nas ne zanima… ili idi na posao ili možeš kartati sa Kugom, Ratom i Glađu… ili… što ja znam… odjaši s njima nekud, u skokovima po mogućnosti, može? I da… popravi si tu kosu, niti ja, a niti kolega Bog nemamo baš previše žive love da ti kupimo trimer ili kosilicu… ajde… šu!
Vjerovali ili ne, Smrt se zbilja pokupila usput uzevši i oštricu i dršku nesretne kose i izišla nam iz vidokruga.
– Tako… sada smo nju otpravili, a ubiti te možemo i sami, zar ne kolega Svevišnji? – blago se smješkajući upita Lucifer
– Dakako, uvaženi kolega Luciferu, dakako – đavolski se keseći reče Bog.
– Je, sad ga jebi… sad sam gotov – rekoh ja, a onda mi sine – Ne! Zapravo ne… nije još kraj… kraj je kad ja velim da je kraj… premotaj! Premotaj boga ti ljubim spisateljskog! Premotavaj, odmah inače dolazim u kaznenu ekspediciju! Premotaaaaaa…… aaaaaatomerP !ujicidepske unenzak u mizalod ečani hamdo ,javatomerP… – začuo sam vlastiti glas kako kreće unatrag, prvo polako, zatim sve brže i brže.
Zakasnivši svega nekoliko desetinki sekunde, za zvukom je krenula i slika, tako da je đavolsko kešenje Boga prešlo u blagi smiješak vraga iz kojeg se Smrt vratila unatrag prema nama, usput odbacivši kosu i držak… a zatim se sve zamutilo i zajedno sa vrištećim tonom otišlo u… hm… vražju mater, čini mi se.

Ovo za kraj… heavy metal Enia… sort of…

Obračun kod o’lovka korala

Nakon odgledanog videa poželio sam pogledati i film/seriju koju ilustrira…

Kad sam zalupio vratima njegove radne sobe zadnji taktovi poznate melodije otplovili su hodnikom bezglavo bježeći od samih sebe…
– Dobro, jel’ ti radiš ili se samo izležavaš i slušaš gluposti?!? – uletio sam sa takvim pitanjem jer dobro znam do koje je mjere nespreman odgovoriti. Trgnuo se, mada nisam siguran da li je to bilo uslijed potmulog tutnja vrata ili stoga što se netom probudio. Zbunjeno se okrenuo na stolici, fotelji zapravo, one vrste kakvu mojoj guzici nije htio priuštiti niti kada smo si bili najbolji, u pisanom ili verbalnom obliku. U ruci je držao napola pojedenu bananu.
– Vidi ga… moj najdraži majmun!
– Ne vrijeđaj. Uostalom, to nisu gluposti, to je Blue Oyster Cult
– Ma da, može biti i White Rabbit Fart, što se mene tiče.
– Ali…
– Gle, zajebi filozofiju, to mi isto profuravaš i u pisanom obliku.
– A, došao si malo na razgovor?
– Uh, e jesi bistar, k’o maglovito jutro… ne, otkud ti samo ta ideja pada na pamet? A, da, vjerojatno si uz pomoć banane kvocijent inteligencije podigao na nešto više od vrijednosti sobne temperature pa me sada bolje kužiš…
– Glavni junak jedne knjige došao mi da se žali, došao mi da se žali, došao mi da se žali…
– Mogao bi zaraditi novce s takvim pjevanjem.
– Da?
– Aha, svi bi ti platili da prestaneš. A nisam baš neki junak, a ni tebi nije baš neka knjiga.
– Kako to misliš?
– Da te se kritičari pošteno dohvate a ne kao na blogu, gdje se jedino i usudiš objavljivati, vidio bi kako izgledaju police šund literature u najtamnijim zakucima zadnjih razina nacionalnih i sveučilišnih biblioteka svih zemalja, pa i šire. Knjiga!?! Da ne bi! Imate li onu knjigu sa Gabrielom, od… joooj… kak’ se zove… Mislite P.M.? E, taj! Imamo ali nam se jučer urušio hodnik kojim se može doći do septičke jame gdje ju čuvamo.
– Dobro Gabriele, shvatio sam. Nego… P.M.?!?
– Pizdek Maksić!
– Daj, Gabriele, zašto si takav? Pa naš je odnos uvijek bio dobar…
– … za baciti u smeće… da, za to je bio dobar…
– Što ti nije po volji?
– Radije me pitaj što mi je po volji…
– Dobro, što ti je po volji?
– Ništa!!!
– Ne uzbuđuj se, tlak…
– Kad te stisnem vidjet ćeš ti tlaka!
– Dobro, čekaj, idemo polako… što želiš?
– Da bih ti mogao reći što želim, moraš prvo ti meni reći kuda si krenuo…
– Kako to misliš? Pa ne idem nikud…
– Beati paupere spiritu…- uzdahnuh
– Ne znam latinski…
– Gle… reci mi – ti si mene naumio ubiti?
– Paaaa… kako sada stvari stoje… i da i ne…
– Huh? Ha? Kaj? Ča? Što?
– Naumio sam te, zapravo samo uplašiti sa blizinom smrti no onda su mi se upleli tvoj tast i Svevišnji…
– Kako?!?- zagrcnuo sam se
– Tast i Svevišnji…
– Ne to… nego… upleli?!? Kako to misliš?
– Pa lijepo, došli su niotkuda i što ću sad, ne mogu protiv njih…
– Znaš što… razgovarati ćemo nas dvojica još, imam osjećaj da me čekaju dugi razgovori s one strane… naoštri olovku, pripremi blok ili izglancaj tastaturu, operi monitor… whatever… imati ćeš materijala dok to istjeram na čistac… Oni će meni o nepotizmu, o smrti… joooj kako će Stara biti vesela kad joj ovo ispričam…
Kad sam izišao na ulicu, preko puta je snuždeno sjedio poznati zakrabuljeni lik, bespomoćno trupkajući koščatim stopalom po prašini… plašeći golubove…

Artwork © 2005.-2007. by Adrian87

Deus ex machina II

Još je u daljini odjekivala sočna psovka zaustavljenog Vremena.
Tama se zgusnula, medno se prelijevajući svuda unaokolo ostavljajući dojam da će, eto ovaj tren, navrijeti i obliti svojim polaganim prožimanjem i ovaj mali preostali mjehurić jarkocrvenog treptavog svjetla.
Lucifer je stajao rukom se uhvativši za bradu. Gledao je nekud dolje, neodredivo kuda. Oboje smo pak gledali njega… pa sebe… pa njega… pa sebe… dok je zbunjenost rasla. Moram odmah reći da nema zbunjenijeg izraza no izraza zbunjene Smrti. Dapače, sa svakim pogledom sve više je bila zbunjena, a ja sve više na rubu suza od smijeha.
– Što je sad? – upita naposljetku Smrt.
– Ha? Molim? Što? – prene se Lucifer.
– Pitam što je sad?
– Sad? Sad je drugi način da se objasni jedan trenutak koji se upravo dešava, dakle…
– Za objašnjenje riječi imam rječnike… pitala sam što se desilo… šutiš tu i gladiš tu bradu kao da ćeš je napraviti više jarčevskom no što jest.
– A to? Razmišljam.
– O čemu?
– O bananama! Kako o čemu, o tome što da učinim s tobom.
– Čekaj, osim ovoga sa ovim tu – i pokaže na mene – što je to zbog čega bi ti nešto činio, ili još gore, učinio, sa mnom? I da odmah napomenem da iako sam ženskog roda, na seksualne provokacije odgovaram muški.
– A? Hahahahahaha ha ha ha… Ha?!? Seksualne provokacije? Za ime božje, kome bi palo na pamet s tobom imati nešto više osim striktno poslovnog odnosa?
– Ukusi su različiti.
– Joooj… znao sam da si prepotentna, ali toliko…
– Lucifere…
– Smrti…
Odjednom sam zamijetio kako je zahladilo u treptavom mjehuru koji nas je okruživao.
– To si ti? – upita Smrt.
– Tko, ja? – uglas uzvratismo pitanjem obojica.
– Ne, to sam ja. – odgovori blagi, gotovo tenorski intoniran glas iz svih smjerova.
– Ah, to opet Janja zajebava… – započnem i onda spazim kako Lucifer prelazi u laganu roza nijansu, a Smrt postaje sve koščatija, tako da mi je nastavak “… i igra se Boga” zapeo negdje u glavi i vrišteći se odbijao od stijenki lubanje luđački želeći izletjeti na bilo koji otvor.
Smrt se naklonila.
Lucifer je kimnuo glavom.
Čak sam i ja izveo nekakav karikirani poklon.
– Mogu li vam se priključiti u razgovoru? Čini mi se da bi vam trebala pomoć, s najvišeg mjesta.
Vrijeme je psovalo zaustavljeno. Bilo je sve hladnije, a treptava crvena svjetlost lagano je prelazila u sjaj ljetne zore.
Uz rizik da ću zvučati patetično… napokon sam susreo svog Boga!

Deus ex Machina

Artwork by © 2004. AlphonseCapone

– Stani!!!
Okrenuo sam se u smjeru glasa na trenutak zaglušen fijukom kose tik iznad mog tjemena, fijukom koji je naknadno produžio svoje postojanje u glasni klepet kad je sama oštrica odletjela u obližnji jarak klepivši tamo po nekom šljemu, što li.
Smrt se zbunjeno zabuljila prvo u prazni vrh štapa, a potom u smjeru nestanka oštrice:
– Ha?!?
– Stani rekao sam! – i iz tame odakle je prije stigao samo glas, sada je stigao i nositelj glasa, moj tast, zajapuren i zadihan… da, malo je čudno kad se vrag zajapuri, jer, kako taj besprijekorno preplanuli ten Bika Koji Sjedi učiniti još zajapurenijim… ali, vjerujte, to spada samo u domenu bivanja vragom, a pošto im to zajapurenje ide od ruke jako dobro, ne želim čačkati tamo gdje mi nije mjesto, barem ne više nego što sam čačkao do sada, a čačkao sam… joj, koliko sam samo čačkao… Kad dugo radite s ljudima, ma koliko to bili ljudi ili ne, neke stvari naučite i zapamtite…
– Nekako sam znao da ćete doći… nešto kao… – a ono što bih bio rekao sasvim je neprikladno. Lucifer se nadoveže:
– Misliš kao deus ex machina?
– Sasvim neprikladno datom trenutku ali da… tako nekako…
– Uvijek me oduševljavao tvoj smisao za humor, dragi moj Gabriele.
– E… e… ovaj… a ja? – zbunjeno se oglasila do tada umuknuta i ukočena Smrt. Znam za nekih tristotinjak putnika i članova posade koji su malo prije nego je moj dragi tast stigao na scenu vrištali u panici pogođeni vrtlogom oluje na putu od deset kilometara bez povratka na letu Brisbane – Singapore. A neki su imali i povratne karte. Odjednom, oluja je proizvela zvuk poprilično sličan skvičanju preplašenog psa, a i pokret joj je postao takav – jednostavno je pobjegla. Let se nastavio najnormalnije kako je tekao i do tada, a većina je putnika bila uvjerena da je riječ o ružnom snu. Samo Smrt, Lucifer i ja znali smo što je posrijedi.
– S tobom ću se raspraviti kasnije,…
– Kad kasnije?
Kod Smrti stvari obično stoje tako da poprilično ljudi ne umre kad se Smrt zbuni ili ima poslovni sastanak ovog tipa. Osim gore navedenih, tih je trenutaka devetero ljudi koje je palo u provaliju zajedno sa autobusom, na dnu provalije otreslo prašinu i nastavilo voziti, skrativši time put autobusa za trinaest kilometara, koliko bi trebalo do tog mjesta serpentinama, a dva bombaša samoubojice u trenutku kada su htjeli aktivirati eksploziv našli su se u čudu jer – eksploziva nije bilo.
– Sada. – reče Lucifer i karakterističnim pokretom ruke, nepotrebnim po mom skromnom mišljenju, ali time barem pridonosi teatralnosti, zaustavi vrijeme.
U znak protesta Vrijeme potiho opsuje.

Run like hell

Unaprijed, molim za razumijevanje, popratni video može biti šokantan svakome tko ga gleda na način na koji je snimljen, a ne u kontekstu iz kojeg je izvađen.

– Ne znam, ne čini li ti se da samo bježimo?
– Zaista, nisam primijetio – prodahtah nastojeći održati korak sa Mauriceovim dugim nožurdama i pedeset kila manje
Naravno, bježao sam tri tjedna, dotrčao iz jednog rova u drugi, i sad opet trčim. Pred kim ili pred čim, nemam pojma. Znam da, eto trčim.
– Trčiš pred neumitnom sudbinom Gabriele – progovori mi pored lijevog uha poznat i, zapravo, očekivan glas. Definitivno, znam da trčim dalje, da sa svakim korakom opasno zaostajem za bržima i da ću, zadihan, jednom stati. No, najmanje što u tom času očekujete je da vam netko smrtno ozbiljnim glasom prošapće pored uha kako trčite pred sudbinom.
Radi osiguranja nastavka priče prihvatite da mi tijelo trči, dahće i sopće dok u mislim vodim ovaj razgovor…
– A sudbina si mi ti?
– Pa da, tako nekako.
– Kako to misliš, tako nekako, ili jesi ili nisi.
– Ako uzmeš u obzir to što sam i tko sam, onda sam ti zaista sudbina
– Da, a da uzmem u obzir to da sam već jednom umro?
– Ah, taj je posao obavljala moja prethodnica, umirovljena je.
– Da, i ti sada ponovno hvataš njene mrtvace?
– Smrt ne zastarijeva.
– Nisam znao da je umiranje zločin.
– I nije, zločin je pobjeći od neizbježnog.
– Zašto bi to bio zločin?
– Dobro pitanje, ali samo sa retoričke strane
– Da?
– Gledaj, nemoj se sada izvlačiti na semantiku… znaš zašto sam tu.
– Da umrem.
– Da.
– Opcije?
– Hahahahahahaha… opcije… mbwahahahaha… opcije veliš? Pitanje poput ovog moglo bi me otjerati u penziju, kada bih bila spremna davati bilo kakve opcije.
Spotaknuo sam se preko mrtvaca i ostao ležati negdje na ničijoj zemlji. Ovaj je put Smrt doslovce lebdjela nadamnom.
– Čekaj, pa zar zaista moram još jednom umrijeti?
– Do sada ti je to zamalo uspjelo već dva puta. Treća sreća…
– Sreća?
– Opet semantika… pripremi se na umiranje Gabriele… – reče Smrt i podigne svoju vjernu kosu
– Još nisi promijenila alat?
– Ne ometaj umjetnika u radu… pripremi se na umiranje
– Ponavljaš se
Podigla je kosu i zamahnula.
– Stani!!!